Petar Miloradović, Osluškivanje losa, Kulturni centar Novog Sada, 2023.
Dosadašnja pesnička karijera Petra Miloradovića pomalo podseća na biografije slavnih američkih pesnika prošlog stoleća (Stivens, Olson), koji su, uglavnom provodeći čitav život na jednom mestu – spolja gledano: u provinciji – proizveli te gradiće u mitska mesta svetske poezije i podsetili kako je svetskost ipak u prvom redu stvar duha, a mnogo manje geografije. Donekle po strani od buke i podivljalih sujeta, koji, razume se, oblikuju i onaj profesionalni deo naše književne scene – a u koji svakako ne spadaju umetnički jalovi ali statusno i novčano nezajažljivi krugovi moći na relaciji Matica srpska – Ministarstvo kulture – potpisi podrške Vučiću, Miloradović je u dosadašnjih sedam knjiga ispisao jednu od najlepših, najčistijih pohvala svetu i životu u našem savremenom pesništvu, sa punom svešću o tragici ljudskog postojanja, bez koje zapravo i nema velike umetnosti. Ta svest se kod Miloradovića javlja kao katkad skrivena, katkad upadljivija melanholija, ili (kulturna) nostalgija, koje su još od prve knjige utkane u praktično sve lirske situacije koje pesnik opisuje. Ovaj žal za prošlim, za nečim neimenljivim što je zauvek nestalo, svejedno da li je doživljeno ili izmaštano, žal koji u različitim formama obeležava svetsku umetnost na prelazu vekova i koji su u našoj poeziji (ako je važno reći – srazmerno umešno) “rabili” takozvani pesnici transsimbolisti devedesetih godina, Miloradović je ne samo od njih nasledio nego, što je važnije, i prepoznao kao svoje najintimnije osećanje sveta.
...…
U najnovijoj knjizi Osluškivanje losa, međutim, pesnik je ovaj doživljaj izmestio u drugi plan, preko motiva bolesti, prolaznosti, smrt(nost)i, više kao neku vrstu opšteg egzistencijalnog okvira koji je zadat svima, pa tako i njegovim lirskim junacima. Istovremeno, na stilsko-kompozicionoj ravni, izraz je zgusnutiji i metaforičniji, prizori se slikaju hirovitije, a sve to uslovilo je s jedne strane svedeniju, ali s druge asocijativno bogatiju, razuđeniju lirsku naraciju. Tako je na primer u pesmi “Ploče”, u kojoj lirski junak, sin, pronalazi dupli album Električnog studija Radio Beograda, a koji je majka donela kao “nerazumljiv poklon”: “(…) Deonice tišine i pulsiranje/ iz utrobe ogromnog kita, dubine okeana;/ iz nepregledne šume,/ u kojoj komponuje Hendriks/ i rađa se i bere pečurke drugi neko (…)”. Pesma počinje kao slika porodične intime, pa preko kulturne arheologije koja nikako nije sama sebi svrha, već je temelj autentičnog doživljaja muzike/umetnosti, opet se vraća ličnom: “Stare spiralne staze/ iznova pevale su dugu pesmu,/ svaki treptaj u toj šetnji/ objašnjavao je sinti:/ Ti si sin.” Pesma je karakteristična za osvešćivanje problema materijalnosti jezika, kao što se u drugim pesmama naglašava njegova posrednička priroda, a to sve zapravo, na rubovima teksta, predstavlja diskretan omaž postavangardnom nasleđu.
U glavnom svom toku pak, pesnik ostaje veran vlastitim opsesijama: zaboravljenim predmetima, sudbinama marginalaca, šetnjama šumom u kojima se uvek uoči neki jedva vidljiv pokret, iznenadni simbol, udar sudbine, sve što nam pokaže kako se ono najveće i najnespoznatljivije pronalazi u najmanjem, najsvakodnevnijem. Tako Miloradović, kao i u svim prethodnim knjigama, nastavlja da, pevajući jedno, sve vreme zapravo govori o nečem drugom, većem, važnijem, što nas prevazilazi, a što nas se tiče mnogo više nego što možemo, osim u poeziji i umetnosti, uopšte da naslutimo.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
„Vreme“ je došlo do dokumenta koji ukazuje da je i Zavod za zaštitu spomenika kulture Beograda predložio ukidanje statusa kulturnog dobra Generalštaba, istog dana i po istom principu kao što je to uradio Republički zavod - protivzakonito. Goranu Vasiću iz Republičkog zavoda se zbog toga sudi, a Aleksandar Ivanović iz Gradskog zavoda je avanzovao
Iako mandat Svetislava Goncića na čelu nacionalnog teatra traje do decembra 2026, upravnik Narodnog pozorišta je iz ličnih i porodičnih razloga odlučio da se povuče i 5. jula ode u penziju
U 76. godini života, na nepodnošljivih 36 stepeni, puna tri sata je The Boss do poslednjeg atoma snage isterivao svoje. Kao i uvek, publici je dao baš sve - litre znoja, 28 pesama, nekoliko važnih poruka, podsticaj, ohrabrenje i veče za pamćenje
Organizatori dva letnja filmska festivala u Srbiji otkazali su ili odložili ovogodišnje planove zbog aktuelne krize u društvu. Kako politika utiče na scenu
Barak Obama je 2012. godine poslao svog ministra finansija da urazumi nemačkog kolegu koji je, protiv prezaduženih Grka, naglašavao moralni značaj trpljenja bola na kratke staze, zarad integriteta na duge staze. Ubeđivanje nije uspelo. U svakom slučaju, bez ordoliberalizma ne može se razumeti nastanak EU, kao ni nemačka pozicija u Evropi. Bez njega se, zapravo, ne može tumačiti ni XX vek
Gestom pumpanja na Vimbldonu Novak Đoković je na sebe navukao kletve i uvrede režima Aleksandra Vučića. Stavljen je u isti koš sa „blokaderima-teroristima“ i „antisrbima“
I kako će vatrogasci, policajci i lekari da brinu o nebezbednim tunelima? Pa, tako što će da osmatraju brdo i budu spremni ako se brdo obruši na autobus, na primer
Da li biste seli sa Aleksandrom Vučićem za kafanski sto nakon što je pomilovao naprednjačke muškarčine koje su palicom junački polomile vilicu studentkinji? Osim gubitka elementarnih moralnih kočnica, šta još stoji iza ovog čina
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!