img
Beograd, 7°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Izbori 2026
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Izbori 2026
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

In memoriam – Šejmus Hini (1939–2013)

Ne boj se

04. septembar 2013, 14:17 Đorđe Matić
Copied

Veliki irski pesnik, nobelovac Šejmus Hini, preminuo je u petak 30. avgusta u Dablinu, u 74. godini

Za vrijeme našeg studija engleske književnosti na ovdašnjoj Univerzi, spominjanje imena jednog pjesnika refleksno bi izazivalo mrštenje, kisele izraze, čak negodovanje. Posebno kasnije, na seminaru iz suvremene britanske poezije, kad se prvi puta krenulo u pravo, dubinsko čitanje, a pored drugih dubina u koje smo ponirali tada – nekako se nestrpljivo, skoro iritirano radilo na stihovima i svijetu toga pjesnika. Bliži su nam bili drugi – direktnost i eksplozivnost karaktera i rima Tonyja Harrisona, moralizam Toma Paulina, beskrajna duhovitost i psihološki uvid ženskih glasova kao što su Wendy Cope i Fleur Adcock.

Ovaj tihi Irac pak, iz svoje je čudne, posebne tišine bacao golemo i prigušeno neko svjetlo na sve ostale, imao neobičnu auru izdvojenosti u odnosu na druge. S tipično keltski problematičnim imenom čiji izgovor početnici u jeziku teško mogu pogoditi – Seamus Heaney – čitaj: „Šejmus Hini“ (iako ni to nije sasvim „to„), i sa svojim aluzijama na prirodu i zemlju, na oranje i trave, na konje i (uvijek) na historiju, djelovao je kao nešto tragično daleko od svega što smo tražili. Kad se tome pribrojio u svakoj pjesmi prisutan motiv Irske, jednog izrazitog „irstva“, ako se dozvoli pojam, to je refleksno deklasirano kao prepoznatljivi – pogotovo Balkancu – etnički narcizam od kojega smo pobjegli već jednom. Pogotovo što je u svemu vrebao divan rizik – demon opasne privlačnosti svake ideje kad je dobro stihovana. Kao u njegovom Otvorenom pismu, poemi gdje je, bez prenemaganja i snagom silne determiniranosti, republikanski odbio svaku pristojnost i koncilijantnost: „Be advised. My passport’s green/ No glass of ours was ever raised/ to toast The Queen.“ („Moj je pasoš zelene boje/ To ću upozoriti/ I nikad se naša nijedna čaša/ U zdravlje Kraljice neće piti.“).

Ogriješili smo se o pjesnika tada svejedno.

Jer, kasnije, kad smo, kako i koliko svaki već bio u stanju, ponešto ozrelili, čitanje i dešifriranje kao obrađen mramor moćnih, utišanih stihova, zračnih i zemnih u isto vrijeme, povjetarca što stoji žuljavim petama ukopanim u rodno tlo – razvilo se to u suprotnost ranijoj iritaciji. Sve one gornje stvari što su smetale, pretvorile su se u snagu i oslonac za nas. Otkrivalo se polako da su to stihovi suosjećanja i nostalgije, izmučenosti historijom ali i unatoč svemu optimizmu (a kako nam je to tek trebalo i treba!); pa onda tek formalna sigurnost i znalačka prozodija. Iznad svega – ne krv, nego jezik i tlo koji čine par, i između kojih je jednakost. Sve to (p)ostalo je sama mjera za ličan i intiman razgovor s ozbiljnim i beskompromisno neudvaračkim pjesničkim svijetom. U kontinuitetu i metafora za naš vlastiti pređeni put učenja vještine i odgovornosti da se čita temeljito – sve kako bi se jednom moglo ugrijati na dalekom i rijetko vidljivom unutarnjem plamičku što se zove sublimno, nedohvatljivo, nerječno. Heaney, četvrti irski književni nobelovac, poslije Yaetsa, Bernarda Shawa i Becketta (kakav niz imena), bio je nagrada za otvorenost i proširivanje, čitalačko i duševno, istinska sreća nad time što se pripada manjini koja je stekla privilegiju i pokoru da razgovara s tekstom na drugačiji, bogatiji i dublji način. I da se ne srami zbog toga.

Smrt pjesnika takve veličine reflektira poput ogledala istine o njegovoj zemlji i kulturi – uvijek i kao poučak manje sretnima. Ta smrt kao da se ovih dana svakog ticala tamo, u narodu stvorenom od jezika, u zemlji maloj ali kulturno golemoj. Ne pamti se da je od vremena većih i herojskijih od ovih, nacionalni pjesnik tako sahranjen. To je, u istom i zato, vjerojatno posljednji pogreb gdje će rame uz rame, bez trunke spektakla a silno decentno, stajati pjesnici i predsjednici, rok-bend i akademija, katolici i protestanti, nacionalisti i integralisti, političari koje su donedavno zvali teroristima i bivši neprijatelji u građanskom ratu.

Heaney je dakako bio klasičar – prilježno je onda da je ispraćaj imao takav gotovo antički eho, bilo je helenskog nečega u tome kako je nacija ispratila pjesnika, nevidljive proporcije nad svime, kao u klasičnom stihu.

I njegovo zadnje, lično, „noli timere“ – „ne plaši se“, poruka koju je u zadnjim minutama poslao svojoj ženi – isto kao stih, naklon vlastitom klasicizmu i dovršenje stilsko na točki gdje su život i poezija međusobno zamjenjivi.

Jedna pesma Šejmusa Hinija

Rane čistke

K’o šestogodišnjak sam utapanje mačića vidio prvi put.
Den Tegart ih je pohvatao, „mršava mala govna“,
Pa ubacio u kantu; zvuk metalni i tup,

Meke šapice grebu k’o lude. Njihova buka kukavna
Brzo je potopljena. Kanta s mačićima je najprije
Obješena o izlaznu cijev pa je voda upumpana.

Den je rekao: „Ovako je bolje za njih, zar ne?“
Kao mokre rukavice, plutali su i caklili se
Dok ih nije bacio na smetlište, mrtve i sjajne.

Odjednom uplašen, danima sam se prepuštao sjeti
I šetao dvorištem, gledajući tri natopljene lešine
Kako se suše i mrve, k’o stara balega ljeti

Dok ih nisam zaboravio. Ali strah se vraćao znat’
Kad bi Den hvatao miševe, lovio zečeve, pucao na vrane,
Ili kad bi, mučno, starim kvočkama zavrtao vrat.

Ipak, život lažne sentimente uklanja dosta lako
Pa danas, kad cvileće kučiće nose da utope
Slegnem ramenima, „jebo kučiće“. Stvari stoje ovako:

„Sprečavanje okrutnosti“ je šuplja priča za gradske strane
Tamo gdje misle da je smrt nešto neprirodno, ali
Na dobro održavanim farmama paraziti se tamane.

(sa engleskog preveo Muharem Bazdulj)
Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Kultura

Kultura

19.novembar 2026. S. Ć.

Evropska nagrada Novosadskom džez festivalu

Novosadski džez festival dobio je evropsko priznanje za muzičke festivale, jednoglasnom odlukom žirija

Kultura

19.novembar 2026. S. Ć.

FAF: Prvi ovogodišnji festival u Beogradu koji izgleda kao festival

Festival autorskog filma se medijski dočekuje kako dolikuje velikom festivalu, a i selektovani filmovi odgovaraju njegovoj odrednici da prikazuje nagrađene filmove. Fest, Bitef, Bemus i Oktobarac nisu dostigli svoje odrednice

Kultura

19.novembar 2026. S.Ć.

Nova galerija SANU: Izložen izbor radova akademika dobijenih na poklon

SANU otvara prvi od tri nova prostora izložbom radova Zore Petrović, Ljubice Sokić, Predraga Peđe Milosavljevića, Stojana Ćelića, Mladena Srbinovića, Milice Stevanović, Save Halugina i Miodraga Tabačkog - izbor od 250 radova dobijenih akvizicijom

Pozorište

18.novembar 2026. Marina Milivojević Mađarev

Razgradnja malograđanskog uma

Kabuki, Ansambl Bele Pintara, Festival “Desiré Central Station”

Knjige

18.novembar 2026. Goran Stojanović

Politička anatomija jedne iščezle mogućnosti

Dejan Jović, Otpor intelektualaca, Akademska knjiga, Novi Sad, 2025.

Komentar
Aleksandar Vučić

Komentar

Suspenzija SNS-a iz EPP-a: Na mrtvog vuka i zec…

Evropski konzervativci godinama su tetošili SNS i zatvarali oči pred nasiljem i korupcijom. Sada, posle izbornog poraza naprednjaka, puštaju ih niz vodu. Prekasno, ali ipak…

Nemanja Rujević
Aleksandar Vučić

Komentar

Vučićevo konstituisanje iluzije

Aleksandar Vučić svojim jezikom ne konstituiše stvarnost, već iluziju, jedino što sada više neće biti u stanju da iluziju nameće policijskim pendrecima i plaćenim batinašima. To je pokazao na konstitutivnoj sednici Narodne skupštine

Ivan Milenković
Skupština Srbije

Komentar

Konstituisanje Skupštine: Istorijski dan za Srbiju

U utorak, 17. novembra, počinje konstituisanje Narodne skupštine u kojoj apsolutnu većinu ima Studentska lista. Zašto je ovaj dan za Srbiju istorijski?

Andrej Ivanji
Vidi sve
Vreme 1872
Poslednje izdanje

Smena vlasti u Narodnoj skupštini

Većina, manjina i velika očekivanja Pretplati se
Odgovornost institucija

Šta BIA zna i o čemu ćuti u slučaju ubistva Olivera Ivanovića

Vojne službe bezbednosti

Kako do dekontaminacije partijskih lojalista

Intervju: Nebojša Trbović, bivši operativac državne bezbednosti i BIA

BIA mora da izgubi ulogu “velikog brata”

Intervju: Đorđe Đukić, profesor Ekonomskog fakulteta u Beogradu

Život u laži pod naprednjačkom vlašću

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1872 18.11 2026.
Vreme 1871 11.11 2026.
Vreme 1870 04.11 2026.
Vreme 1869 28.10 2026.
Vreme 1868 21.10 2026.
Vreme 1867 14.10 2026.
Vreme 1866 07.10 2026.
Vreme 1865 30.09 2026.
Vreme 1864 23.09 2026.
Vreme 1863 16.09 2026.
Vreme 1862 09.09 2026.
Vreme 1861 02.09 2026.
Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2026 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure