Prva izložba i dvanaesta knjiga povod su i razlog višednevnom boravku u Beogradu Dubravke Ugrešić, hrvatske književnice iz Amsterdama, autorice romana Štefica Cvek u raljama života, Forsiranje romana reke, Muzej bezuvjetne predaje, Ministarstvo boli i Baba Jaga je snijela jaje, knjige priča Poza za prozu i Život je bajka, i zbirke eseja Američki fikcionar, Kultura laži, Zabranjeno čitanje i Nikog nema doma.
Prošle nedelje, u Grafičkom kolektivu, otvorena je njena prva izložba pod naslovom Početnica za nepismene, a izdavač Fabrika knjiga predstavio je njenu novu knjigu, zbirku eseja Napad na minibar.
„VREME„: Vest o vašem gostovanju u Beogradu objavili su mnogi beogradski mediji, možda bi se čak smelo reći – većina medija. Novinari zabeleže pojavljivanje svake vaše knjige, svako vaše predavanje ili gostovanje. Kako se osećate zbog toga?
DUBRAVKA UGREŠIĆ: Ja sam navikla da kooperiram. Ponekad su ti susreti fantastični, kad vidite da imate čitaoca u novinaru, a ponekad se novinari ponašaju kao brzi medijatori koji ne trebaju ni čitat to što ste napisali, niti znat tko ste, već im je jedini cilj da ispune prazan prostor u novinama. Zaboravlja i novinar da ste intervjuirani, i vi zaboravljate da razgovarate sa novinarem. Ali tako je u svim strukama. Pisac, uostalom, piše da bi komunicirao. Ne vjerujem u glupe floskule da pisac piše radi sebe. Osnova sveg umjetničkog posla je u komunikaciji, tražite idealnog čitaoca kome vi upućujete nešto i on to savršeno razumije. I onda, kad nakon duge usamljenosti, jer pisanje je usamljenički posao, izađete u takozvani svijet sa svojom knjigom, onda svi mi, pisci, očekujemo upravo to – komunikaciju, razlog zbog kog smo uopće i pisali. I zato sam ja navikla da je jedan dio mene uvijek u ulozi nekakvog edukatora. Također, ne vjerujem u spisateljsku floskulu „ja sam samo pisao knjigu, a na čitaocima i kritičarima je da to procijene“. To nije istina. Ja ne pišem besvjesno. I volim tu nastupit i u ulozi vlastitog medijatora zato što mislim da je to vrlo često, i sve češće, potrebno.
Bilo bi, međutim, i očekivano i opravdano da vam nije do saradnje s medijima. Oni su vas, zbog teksta u „Cajtu“ Čisti hrvatski zrak – lakše se diše iz 1992. godine proglasili vešticom, i profiterkom komunizma. Te dane ste prvi put, tek sad, opisali u eseju Pitanje optike, u novoj zbirci Napad na minibar.
Nikad nisam bila ponukana da pišem o tome, zato što je to vrlo teško. Da sam mislila da to mogu napisat ili da to želim napisat, vjerojatno bih to napisala davno prije. Onda se dogodilo, prije godinu dana, da me je grupa intelektualaca iz malog švicarskog NGO-a Vještičji eksperiment, koji se svakog ljeta sastaju u selu u kome je spaljena zadnja vještica u Švicarskoj a koje je na 2000 metara, pozvala da napišem esej i učestvujem u njihovom programu. I ja sam zapravo, na njihov nagovor, to i napisala. Bio je to najteži tekst u mom životu. Prije svega zato što je bavljenje svime time jedan gnjavatorski posao. Morala sam prijeć kroz sav pres-kliping iz tog vremena, a vrijeme koje je proteklo, nova vizura, mijenja stvari. Uz to, ja uvijek mislim na recipijenta. Čitalac je vrlo osjetljiv na tu vrstu ispovjesti, reakcije mogu bit različite: „zašto sada nakon toliko vremena pišeš o tome, zašto potežeš stvari koje ne znam što, o kakvoj žrtvi uopće pričaš, pa to je naprosto konsekvenca onoga čime se baviš – nešto zineš, pa dobiješ pljusku“. Svega je tu bilo: materijala koji sam morala da odbacim, pa sam i prvu verziju bacila, pisala novo… Dakle, jako sam se mučila. Na kraju, drago mi je da me je netko pritiskao da konačno napišem, koliko mogu i kako znam, šta se tada zapravo dogodilo.
Glavni eksponat vaše prve izložbe Početnica za nepismene je bukvar. Pomoću te prve knjige u našem školskom obrazovanju pričate o ideološkom manipulisanju nekad i sad. Ako je takva vrsta manipulacije prisutna decenijama unazad, da li se barem njeni ciljevi razlikuju?
O da, razlikuju se. Ova izložba je potekla zapravo iz mog eseja Početnica iz 1991. godine, koji se nalazi u knjizi Kultura laži. To moje tadašnje ponovno otkriće „početnice“, bukvara, koincidiralo je sa početkom rata i raspadom Jugoslavije. Kako se raspao sistem, raspala se i početnica pa su se potukli svi ti Jovani, Ivani, Hrvoji i Džafer iz nje. Tadašnje listanje te početnice bilo je jedan jak nostalgični udar uz svijest da se cio sistem raspada. Zaboravila sam na to, sve do lani, kada mi je dopala u ruke jedna početnica, i to sovjetska iz šezdesetih godina. Ona mi je otkrila opet jedan potpuno iščezli svijet, a to me je ponukalo da počnem nešto radit rukama. Postupak koji sam primijenila na ovoj izložbi je vrlo primjeran nekoj maloj privatnoj arheologiji, skidanju i pokrivanju slojeva: paus-papir na slikama nešto otkriva nešto sakriva, tu su neki prozori, neki detalji koje ja želim istaknut… Mislim da ću nastavit tu igru sa bukvarima. Mislim da oni, ravnopravno kao i sav drugi materijal koji nas okružuje, čine neke naše pejzaže koji su vrijedni ponovnog čitanja, naše prirodne male revizije nekog novog pogleda na prošlost. A što se ideologije tiče, ona je prisutna svagdje. Pretpostavljam da su ove nove početnice ideologiziranije nego ikada prije. U njima ima vjeronauka, pa bi se moglo zaključiti da u našoj školi vjeronauk nije izborni predmet kao što se zvanično tvrdi. S obzirom da se nalazi u početnici, on samo može da bude obavezni predmet, što dalje govori da početnica jeste ideologizirana.
I izložbom i novim esejima ukazujete na tehnologizovanu kulturu. Da li je smatrate negativnom?
Ne, ja naprosto pokušavam naći neke njene uporišne točke, zato što se očigledno radi o sistemu jedne nove kulture, a gotovo da se nitko ne bavi novom kulturom koja je na pomolu. Ja sam u eseju KK upotrijebila karaoke kao metaforu zato što je ona vrlo jednostavna i svima razumljiva. Sistem i temelj te nove kulture se sastoji od matrice koja već postoji kao pjesma i kao amater koji je izvodi. To je čovjek koji želi ostati anoniman, čovjek koji svoj performans, ili gestu, izvodi unutar strogih tehnoloških i sadržajnih koordinata, to je ta matrica, i unutar njih on šalje svoju poruku – ljubiteljima karaoka. Taj obrazac sam pokušala ispitat na popularnim kulturama: televiziji, stripovima, filmu, književnosti, posvuda. Desilo se da taj model radi sve više. Dakle u tradicionalnoj formuli: autor–djelo–čitalac, najprije je fokus bio na autoru, zatim na djelu, a onda se lagano prebacio na recipijenta, na onoga koji to djelo čita, da bi se u momentu kada je internet ušao u opticaj, a to se desilo prije samo petnaestak godina, došlo do naglog buma i naglog preuzimanja vlasti od strane konzumenta. On više nije pasivan, vrlo je aktivan, on mijenja stvari, on zahtjeva, on prodire u djelo, mijenja ga, radi što hoće, on prodire na TV, on je i glumac i producent – primjer vam je Big brother show – on je, kao u karaokama, sam svoj performer, i sam šalje svoju pjesmu, svoj performans, svojim gledaocima. To se događa u svemu, od nevinog grafita na nekoj kući kojim je anonimni dječak ostavio svoj trag, do interneta gdje milioni ljudi rade to isto. Internet je najradikalnija revolucija ikada, jedini medij na kome komunicirate s milionima, globalno. Imam osjećaj da se radi o radikalno novoj kulturi.
Od Štefice Cvek do novih eseja promenio se jezik kojim opisujete izabranu temu: od ironije, iza koje se autor skriva, do sve direktnijeg izražavanja emocije, mišljenja, stava…
Ja ne govorim direktno, ja nisam novinar, niti mi je cilj da to budem. Moji romani su postali manje direktni nego što su bili u vrijeme Štefice, a i u mojim esejima postoji visok stupanj literalizacije. Oni imaju takozvanog nepouzdanog pripovjedača, i vrlo visoki stupanj ironije. Nešto se, međutim, izmijenilo sa recipijentom. Naime, s obzirom da se književnost kao sistem urušila, ni studenti više ne znaju čitati književni tekst, a i internet je u tome vjerojatno imao nešto upliva. Prosječan konzument navodno nema vremena za književne nijanse, međutim on ga, dakako, ima, ali mu se čini da nema vremena zato što ga je na tu brzinu natjerao internet, natjerao ga je na brzu, skraćenu informaciju. Čitalac jednostavno neke stvari više ne voli. Bojim se da se književnost izgubila u moru drugih poticaja, pa čitalac koji čita sve: novine, vikipediju, uputu za veš-mašine… on više nema vremena za nijanse. Znači, nije da sam ja postala direktnija, već vi, podsvjesno, osiromašujete moj tekst u želji da što prije dođete do upute koje dugme treba pritisnuti na veš-mašini.
Na primjer, moj esej Napad na minibar. U svakom hotelu uvijek se štrecnemo kad nas recepcioner pita „jeste li uzeli nešto iz minibara“, i ja u tom eseju pokušavam izanalizirat šta je zapravo to iskustvo, i dolazim do toga da je minibar zadnji bastion totalitarizma. Sve je to opisano veselo, i ja esej završavam scenom, naravno lažem, da sam taj minibar u gnjevu razbila i da ću idući put pod njega postaviti minu. Jedna novinarka me je pitala da li ja tim esejom poručujem da se moramo boriti protiv totalitarizma. Eto, to je primjer tog čitanja. Nisam ja direktna, nego je čitalac taj koji ne razumije niti žanr eseja, niti tehnike pripovjedanja, niti o čemu se radi u tom eseju: on moj esej svodi na recept za uključivanje veš-mašine. Znači, to više nije moja tragedija, to je tragedija mojih recipijenata. Naravno, ja sam u takvoj situaciji kao autor displaced. Bojim se da je bitka izgubljena… Ono čega se najviše bojim i što želim da izbjegnem u pisanju je autoritaran ton. Kad god pišete u prvom licu, svako od autora prije ili kasnije zauzima ton autora koji sve zna, koji sudi. Zato ja raznim postupcima pokušavam da detroniziram autora – sebe.
Ali vas ljudi ipak doživljavaju kao autoritet, hteli vi to ili ne…
To me vi tako doživljavate, to nema veze sa mnom! Vrlo je lijepo ako netko tko nema nikakvu institucionalnu vlast i nema mjesto, postane autoritet. Ja samo mogu reć da sam ponosna na to, to je veoma laskavo, prekrasno je. Ako ja uspijem za nekolicinu ljudi biti autoritet, to je uspjeh.
Idućeg meseca će knjiga Napad na minibar biti objavljena i u Zagrebu. Da li je i to znak da kultura spaja ljude, kako se često kaže?
Ja ne mislim da kultura spaja ljude. To je floskula koju su izmislili političari zato što ne znaju šta bi drugo ljude spajalo, pa onda jedan drugom uvale neku knjigu: Tadić pokloni Josipoviću LeksikonYu mitologije, a Josipović Tadiću nešto slično, pa onda svi vele da kultura spaja ljude. To je manipulacija kulturom i piscima. Zašto nogomet ne spaja muškarce? To su sve floskule! U svakom slučaju, ljude bi trebalo spajati nešto drugo.
Tim Džuda je nedavno lansirao pojam „Jugosfera„.
Termin „Jugosfera“ pokušava indicirati nešto što je nesumnjivo postojalo i što nitko nikad neće promijeniti jer svi živimo zajedno, vrata do vrata u istoj kući – geografski, kulturno, klimatski… E sad, da li smo na vratima napisali vlastito ime ili smo odlučili da nam se cijela kuća zove isto, to su sad političke, ekonomske, ideološke finese, ali to da se kuhamo u istom loncu pa zvao se on Jugosfera ili Balkan, to je istina. Nije to bitno. Bitno je pitanje koncepta: da li će nekadašnji bračni partneri razgovarati kako treba, da li su se samo pomirili a nisu zaboravili šta su jedan drugome napravili, da li će žena zaboraviti da joj je muž oplavio oko a muž da ga je žena udarila na bolno mjesto… Međutim, ta veza postoji po dobru ili po zlu – to je naš pejzaž, naša kuća. Naravno, ja sam za to da se razgovara koliko je tanjura polupano i ko je kome ukrao žlicu, da se sve raspravi i raščisti.
Važite za nekog ko je hrabar, ko radi onako kako misli…
Zavisi kako gledamo na hrabrost, meni se čini da je ono što sam uradila devedesetih bilo normalno i da je u skladu s onim što ja mislim, radim, i da nisam prevarila sebe. Da li sam pri tom uvrijedila nekog drugog, o tome ne mogu da pričam zato što ne znam. Ali, ako je hrabrost nekako slijediti sebe, onda je to hrabrost, ako je to ludilo, onda je ludilo. A ako je to nedostatak osjećaja za kompromis, onda zovite to tako.
