
Festival
Regionalni festival „Na pola puta“ bez dinara pomoći
U Užicu je u toku 20. književni festival „Na pola puta“ koji okuplja pisce jugoslovenskih prostora. Ni Ministarstvo kulture ni Grad ne učestvuju u njegovoj realizaciji
foto: predrag mitić
Mariza, na osmoj poseti našoj zemlji, pred krcatim Sava centrom u Beogradu i njen fado
Pošto su se Skorpionsi ucvikali da će ih predgrupa (Divlje jagode) oduvati i ukrasti im predstavu, odgodili su svoje prvo gostovanje u Srbiji; ko s rokenrolom nije prerastao hevi metal, pravo mu budi. Oni što su razvoj svog muzičkog ukusa nastavili i preko/mimo tzv. teškog roka, te večeri nakrcali su veliku dvoranu Sava centra (SC) za još jedan trijumfalni koncert moderne fado-dive Marize.
Ovo je čak osma Marizina poseta našoj zemlji tokom malo više od 12 godina: samo prvi njen koncert juna 2005. nije napunio SC („Vreme“ 753); peti, februara 2011. bio je u okviru GAF (Guitar Art Festival; „Vreme“ 1050); izuzetno nam je sedmi put došla maja 2015. radi dobrotvornog nastupa (za žrtve poplava) u Areni, kad i Oleta Adams. Kao najveća komercijalna zvezda fado-muzike, studijske albume ne izdaje često, a promoviše ih gotovo neprekidnim svetskim turnejama tokom kojih se program minimalno menja, pa smo tako nekoliko puta od nje dobili repete – srećom, visoko profesionalnog nivoa. Pri prvom pojavljivanju u Srbiji Mariza (r. ‘73, Mozambik) imala je tri odlična albuma (Fado em Mim 2001, Fado Curvo 2003, Transparente 2005), pa smo otad temeljno savladavali Terra (2008), a peti – od obrada – Fado Tradicional (2010, EMI – Dallas, kao i nekoliko prethodnih) poslužio je i da premosti pauzu u kojoj je rodila jedinca. Naravno, diskografija joj je prošarana koncertnim i kompilacijskim izdanjima, a aktuelni studijski CD Mundo (2015) možda ćemo još koji put slušati uživo.
Istaknuti triling pesama/videa – osećajne, tanano iznijansirane Alma, Paixao i naročito nadahnuta, majčinska Melhor de Mim (Najbolje od mene) – potvrđuju Marizin pristup kao evolucioni, modernizaciju fada malo-po-malo, pa je takav i Mundo s primesama flamenka, afro-ritmova i ciganske melodike. Ne nasedajte na bombastične komplimente o revolucionisanju izvorne portugalske muzike, važnije da je album veoma dobar.
Iako ju je dočekao doslovno rasprodat SC (ulaznice 1.300-3.500d; do 4.000 posetilaca, uklj. pomoćna sedišta), počinje sasvim kamerno, s malo svetla i setnim tradicionalima; iako fatalna (a kako drugačije – fado?) Amalijina Primavera donosi razvedravanje a tangom pelcovana Caprichosa razigravanje, da ne robujemo stereotipima o fadu. Visoka pevačica kao i uvek u elegantnoj dugoj haljini tamnih preliva, i postava ponovo ogoljena – trojica s akustičnim gitarama (španska i portugalska, i bas), te bubnjar/perkusionista – s lakoćom su prikazali dramatiku, uspone i ‘padove’ kako emocija tako i vokalne interpretacije, pa prešli na novije. Padoce de Ceu Azul je dašak zelenortskog saudade s ponekim engleskim stihom, kroz raspevanu Missangas njenom kontra-altu fino se pridruže i nasnimljeni ženski prateći vokali, pa se lako provuče i pop-balada kao Sem Ti. U predstavljanju albuma Mundo prevagnule su dinamičnije, (uslovno) vedrije numere – uz nabrojane i Adeus i Rio de Magoa – mada i drugačijih bisera ima. Od starijih, u repertoaru su sad Chuva i Por Ti! sa CD-prvenca i Ja Me Deixou s četvrtog.
Trag nastupa u velikim prostorima na severnoameričkim turnejama nosi i njena poznata pričljivost, koja već poprima obeležja kupovine vremena: rasteže jednu od najlepših i najpoznatijih – Rosa Branca – učeći prisutne da to pevaju u originalu. Još uvek šarmantna, ali jedva navuče koncert do osamdesetog minuta. Oduševljena publika naravno nije mogla bez bisa, i to je potrajalo još 25, uključujući stare favorite kao Meu Fado Meu i O Gente da Minha Terra prošarane novim tačkama za album koji već snima; upravo te nove, možda još rovite, vukle su prizvuke džeza ali i odjeke stadiona. Silasci među obožavaoce, ovacije… sve spremno za sledeći dolazak!

U Užicu je u toku 20. književni festival „Na pola puta“ koji okuplja pisce jugoslovenskih prostora. Ni Ministarstvo kulture ni Grad ne učestvuju u njegovoj realizaciji

Zaposleni Narodnog pozorišta dobili su predlog repertoara za decembar, ali im njegov sadržaj nagoveštava da ni sledećeg meseca neće biti na svojoj sceni

Po Vladimiru Đukanoviću Đuki ključni razlog zašto ljudi ne idu u pozorište je politički i ideološki stav njihovih glumaca. Prema podacima RZS, ljudi idu u pozorište, čak i više nego pre

Bijeljina planira restauraciju zapuštene nemačke Evangelističke crkve, dajući tako primer drugima u regionu kako se štiti kulturna baština i ako pripada narodu koji više tu ne živi

Mislim da je Generalštab nešto što bi trebalo da nas ujedini, jer to je posao za sve - kaže Ćuta povodom inicijative da se sudbina ovog kulturnog dobra odluči referendumom
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve