
Izložba
Zograf: Snovi, moja dugogodišnja opsesija
Naslov izložbe radova Aleksandra Zografa, „Hvatač snova“, otkriva njenu temu i interesovanje autora koje on opisuje kao dugogodišnju opsesiju
Apsolutni hitovi septembarske klase 2002. su 187, Esma i Magazin, kompilacije himni City i Croatia Recordsa sve sa Leontinom, Harijem Mata Harijem, Severinom i sličnima. Urbaniji segment vojnika našao je u pesmama Beogradskog sindikata i V.I.P.-a dovoljno podrške za učinjene im sitne nepravde nad nepravdama
Muzika ima specifičan značaj za život vojnika, ona je jedna od retkih veza sa spoljašnjim svetom (civilstvom), razbija klaustrofobiju kasarne i filtrira nagomilana osećanja prema voljenima, nostalgiju za kućom i večito navikavanje na nepromenjen režim u kasarni koji pojedini oficiri od milja nazivaju – pravilima službe.
Nije mi poznato kako je muzički život bio organizovan u doba JNA i pre, ali je nesumnjivo bio u funkciji osokoljavanja mladića na još veće žrtve za otadžbinu. Danas, sasvim sigurno, muzika i njeno prisustvo nisu više podložni nikakvoj cenzuri. Jedino što se diskretno moli (naređuje) jeste da se uši ne paraju. Otuda je realno pretpostaviti da je opus Direktora i dalje anarholiteratura. Muzika na engleskom (i drugim NATO jezicima) prisutna je dok god dežurni na razglasu potiče iz naselja sa više od 10.000 stanovnika. YU-nostalgija nema gde drugde nego da se sa vojskom seća kako je nekada bilo, dok turbofolk dive i divovi, barem u najsevernijim delovima Srbije, ne nalaze mnogo prostora u etru kasarne.
Srpska kasarna danas u razglasnoj sobi uglavnom ima sačuvane ostatke nekadašnjih čuda tehnike. Sa njih se emituju himna i raznorazni zvučni fragmenti. Ostatak muzičkog programa pokriven je šetnjom po radio-stanicama lokala. Plesni letnji hitići na minus Košavi, splet regea, BiH nirvane od Merlina do Harija Mata Harija nesebično od nedeljnih popodneva prave studije o samosažaljenju.
Korak unapred odigrao se na planu spavaoničkog vojničkog života gde je najnepoželjnija vojnička inicijativa – uradi sam ipak dovela do stanovite emancipacije. Vojnicima je dopušteno da u spavaonama drže muzičke uređaje (ne znam da li je i pre bilo tako). Zajedničkim samodoprinosom nabavlja se portabl uređaj marke „sonashi“ (recimo…), koji ima CD, kasetofon i radio. E, tu je već svaki vojnik prepušten sopstvenoj grlatosti, fizičkoj snazi, sposobnosti da ujedini mase oko svog predloga, kao i opštepopularnosti svoje kolekcije nosača zvuka. Oni koji su iz doma poneli bisere opskurne gitarske alternative ostaju zatvoreni u kabini svog discmana.
Apsolutni hitovi septembarske klase 2002. su 187, Esma i Magazin, kompilacije himni City i Croatia Recordsa sve sa Leontinom, Harijem Mata Harijem, Severinom i sličnima. Urbaniji segment vojnika našao je u pesmama Beogradskog sindikata i V.I.P.-a dovoljno podrške za učinjene im sitne nepravde nad nepravdama. Nije toliko maliciozno zaključiti da gro perifernih zona Srbije i dalje ostaje veran Sinanu (caru!) Sakiću i sličnoj ibarskomagistralnoj aristokratiji, unutar koje Ceca i Dragana s pravom izgledaju kao prvoligašice Sanrema. Momenti otadžbine naše sačuvani su za dane brigada i sličnih prigodnih manifestacija.
Investiranjem u skromnu, ali modernu tehniku, formiranje kasarnog radija s malim, ali odabranim programom, s promišljenom funkcijom informisanja i zabavljanja sasvim sigurno bi doprinelo aklimatizaciji na vojnički život i unelo malo živosti u kasarnu. Do tada, nastavljamo da precrtavamo dane.
Naslov izložbe radova Aleksandra Zografa, „Hvatač snova“, otkriva njenu temu i interesovanje autora koje on opisuje kao dugogodišnju opsesiju
Pozorište „Pinokio“ otvara prvu pozorišnu scenu za bebe „Kolevka teatar“ predstavom „Zora i San“, u kojoj učestvuju i gledaoci - bebe
Rezultati vojvođanskih konkursa za kulturu neskriveno ukazuju da Pokrajina ne želi da pomaže one koji su podržali studente. A to su Sterijino pozorje, Egzit, Akademija umetnosti, Tvrđava teatar, Šekspir festival, Akademska knjiga...
U utorak 3. juna, dodelom nagrada i programom pod nazivom Epilog u ritmu, završeno je jubilarno 70. Sterijino pozorje. Ovaj festival je tačna slika situacije u kojoj se nalazi naše pozorište uvek – čak i onda kada pozorišna javnost nije zadovoljna načinom podele nagrada, ili onda kada se čini da selekcija nije “pravedna”. Zato u ovom tekstu neće biti reči o svih 12 predstava (devet u takmičarskom programu i tri u Krugovima), koje je odabrala selektora Ana Tasić, već o pokušaju da se uhvati slika naše teatarske situacije
Snežana Mijić je slikarka, konzervatorka u “Galeriji Matice srpske”, trenutno na doktorskim studijama primenjene umetnosti i dizajna na novosadskoj Akademiji umetnosti. Neposredan povod za naš razgovor je njena izložba “O svinjama sve najlepše”, u Kulturnom centru “Laza Kostić” u Somboru. Kustoskinja Iva Leković piše u katalogu: “Zoopraksiskop Snežane Mijić polazi od jednostavne zamisli koja se mutiplikuje u nekoliko pravaca tumačenja. Uzimajući motiv svinje iz fotografske serije životinja u pokretu Edvarda Mejbrida, koga možemo smatrati pionirom multimedijalnih i intermedijalnih istraživanja, autorka preispituje odnos tradicionalnih i novih medija, ujedno skicirajući i (uvek) aktuelno stanje društva”
Intervju: Tužiteljka Bojana Savović
Svako treba da živi sa svojom savešću – ako je ima Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve