
Izložba
Zograf: Snovi, moja dugogodišnja opsesija
Naslov izložbe radova Aleksandra Zografa, „Hvatač snova“, otkriva njenu temu i interesovanje autora koje on opisuje kao dugogodišnju opsesiju
Trice bez kučina
(Narodna knjiga, Beograd 2003)
U poslednjih godinu i nešto jače, Vladimir se Kopicl za svoje sporopišuće standarde baš zdravo mnogo „ponovio“: prvo knjigom izabranih pesama Pesme smrti i razonode (Orpheus, Novi Sad), koja je već i kolekcionarski must–have za svakoga ko bi barem da promuca ponešto o mogućnostima i kreativnim krajnostima modernog poetskog izraza na srpskom jeziku poznog dvadesetog veka, potom novom, mestimice čak sjajnom poetskom zbirkom Klisurine (Narodna knjiga), da bi se napokon pojavila i prva knjiga ovog već ne baš radikalno mladog novosadskog – panonskog, srpskog, svetskog, kako god – hiper/neo/post/modernističkog i avangardističkog pesnika, esejiste, teatrologa, teoretskog rokenrolera, novinskog i časopisnog urednika i štogod još, ergo univerzalnog proizvođača, promotera, interpretatora i konzumenta žive, pulsirajuće kulture savremenosti, koja – knjiga, dakle – ne sadrži poeziju (po američkim zakonima, na koricama svih njegovih dosadašnjih knjiga moglo bi stajati upozorenje: „parental advisory – implicite lyrics“!), barem ne kao osnovni sastojak. Mada, ko kaže da ne sadrži? To je nešto što bi tek trebalo dokonati. Pesniku nije za verovati na reč kad uzme da se preoblači.
Kako god bilo, Mehanički patak, digitalna patka kolekcija je „eseja, tehno skaski i drugih zapisa iz pupka Novog Doba“, mahom izvorno objavljivanih koekude po periodici u poslednje dve decenije, i ovo autorovo podnaslovno definisanje vrste tekstualnosti među ovim koricama zgodna je relativizacija tvrdih, kanonskih spisateljskih žanrova, koji su ovim visprenim, duhovitim i jezički zaigranim esejiziranim beleškama ponajčešće tesni. Pišući o ovoj knjizi, Radivoj Šajtinac dobro uočava da Kopicl „kardinalnim obeležjima ovoga vremena prilazi s karakterističnim filingom demistifikacije u kom se preplet znanja i obaveštenosti, kreacije i ludizma, sistematičnosti i učitavanja oseća kao humor mudrosti, persiflaža duha, mikro aporija subjektivnog boravka u tekstovima, fenomenima, fragmentima, prividima, prevratima, apsurdima i fascinacijama“. Teme su, pak, Kopiclovih tekstova zapravo svi oni opsesivni toposi njegovog pevanja & mišljenja: od „podivljale“ tehnologije i nastupajuće kibernetizacije ljudskog tela, upotrebe i smisla citata i citatnosti kao mantre vaskolike kultur(al)ne postmoderne („Možda se upravo zato slažem ne samo sa umalo opštim stavom da se sve manje čita a sve više citira već i sa onim što se i ne-rečeno podrazumeva: da se sve više čita samo da bi se još ponešto moglo citirati“), preko neumitne prevlasti informatičke civilizacije iliti sajber–paradigme ne samo u Svetu nego i u Delu – u književnosti, teatru, filmu etc., pa do zapisa o (ne)mogućoj interakciji književnosti i rokenrola ili pak rokenrola i televizije. Tu su i rastresiti eseji inspirisani pesništvom Kopiclovih „saboraca“ Slobodana Tišme i Vojislava Despotova. Svakako poseban štih ovoj knjizi daju razbacani (para)putopisni i autopoetički zapisi, koje autor naziva geopoetičkim tricama. Trice možda, ama kučina nema: pobiše se oko njih razni Bardovi tamo po Akademijama.
Kopicl nije (nažalost?) osobito produktivan – kakav petoljetkaški izraz! – pisac, tako da (mu) je izgleda tek sada došlo vreme da probere i ukoriči svoje višedecenijsko esejističko pisanije; no, ono što pisac i čitalac gube na kvantitetu, kanda nadoknađuju razgaljujućom razigranošću „diskurzivne mašine“. Ponekad se, doduše, ta igra zavrti i preko korisne i ugodne mere: s predobrim razlozima bežeći od opštih mesta, trivijalnih istina i ubistvenih, kičastih laži – kakve bezbrojni ovdašnji Pisci Bez Jezika i Mislioci Bez Mišljenja fabrikuju na vagone, brutalno brutto prevazilazeći i najberićetniji urod šećerne repe po beskrajnim bačkim poljima – Kopicl-esejista ume da s nekako detinjastom oblapornošću premamuza svoj „stroj“ i otperja sve s njim u fade out preterane nekomunikativnosti, gotovo neoprostive proizvoljnosti esejističkog pisma. Srećom, balans se obično brzo uspostavi, najčešće tako što pisac superiorno ironijski minira vlastiti na tren „zalutali“ iskaz, ili se lagano, otrežnjujuće poigra jezičnim višeznačnostima, koje zapravo kontinuirano istovremeno seje, opaža, „potkazuje“ i trebi, kao što to već čini svaki autor s uistinu visokom i nikada uspavanom jezičkom svešću i kulturom! To jest, svih petoro-šestoro živih i zdravih od te sorte u ovom jeziku… A to će sve reći da ovo knjišče valja pre svega (re)kreativno pročitavati kao šarmantan šamanski šamar misaono-jezičkoj zaparloženosti kao tobožnjem zalogu svake moguće Ozbiljnosti i Važnosti u ovoj fundamentalno patrijarhalnoj kulturi, koja se u skladu s tim i izražava: ili „zdravoseljački“ raspištoljeno i folk–živopisno, ili filistarsko-fiškalski drveno i sterilno. Otuda, ne imajući ništa s ovim malignim paradigmama, Kopicl ispisuje svoje eseje kao nekakav teorijski pank, ustanovljavajući sistem znakova sasvim neodgonetljivih Prostoti.
A znate li vi, čeljadi moja, da je Kopicl Vladimir još 1976. jednu svoju pesmu nazvao Pan–pank? Ej, sedamdesetišeste?!
Naslov izložbe radova Aleksandra Zografa, „Hvatač snova“, otkriva njenu temu i interesovanje autora koje on opisuje kao dugogodišnju opsesiju
Pozorište „Pinokio“ otvara prvu pozorišnu scenu za bebe „Kolevka teatar“ predstavom „Zora i San“, u kojoj učestvuju i gledaoci - bebe
Rezultati vojvođanskih konkursa za kulturu neskriveno ukazuju da Pokrajina ne želi da pomaže one koji su podržali studente. A to su Sterijino pozorje, Egzit, Akademija umetnosti, Tvrđava teatar, Šekspir festival, Akademska knjiga...
U utorak 3. juna, dodelom nagrada i programom pod nazivom Epilog u ritmu, završeno je jubilarno 70. Sterijino pozorje. Ovaj festival je tačna slika situacije u kojoj se nalazi naše pozorište uvek – čak i onda kada pozorišna javnost nije zadovoljna načinom podele nagrada, ili onda kada se čini da selekcija nije “pravedna”. Zato u ovom tekstu neće biti reči o svih 12 predstava (devet u takmičarskom programu i tri u Krugovima), koje je odabrala selektora Ana Tasić, već o pokušaju da se uhvati slika naše teatarske situacije
Snežana Mijić je slikarka, konzervatorka u “Galeriji Matice srpske”, trenutno na doktorskim studijama primenjene umetnosti i dizajna na novosadskoj Akademiji umetnosti. Neposredan povod za naš razgovor je njena izložba “O svinjama sve najlepše”, u Kulturnom centru “Laza Kostić” u Somboru. Kustoskinja Iva Leković piše u katalogu: “Zoopraksiskop Snežane Mijić polazi od jednostavne zamisli koja se mutiplikuje u nekoliko pravaca tumačenja. Uzimajući motiv svinje iz fotografske serije životinja u pokretu Edvarda Mejbrida, koga možemo smatrati pionirom multimedijalnih i intermedijalnih istraživanja, autorka preispituje odnos tradicionalnih i novih medija, ujedno skicirajući i (uvek) aktuelno stanje društva”
Intervju: Tužiteljka Bojana Savović
Svako treba da živi sa svojom savešću – ako je ima Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve