
Izložba
Zograf: Snovi, moja dugogodišnja opsesija
Naslov izložbe radova Aleksandra Zografa, „Hvatač snova“, otkriva njenu temu i interesovanje autora koje on opisuje kao dugogodišnju opsesiju
Gostovanje: Massive Attack, Beogradska arena, 25. VI 2010.
Ako je uopšte moguće uočiti kraj prebogate prolećne koncertne sezone i početak letnje, ove godine u Beogradu/Srbiji, to su verovatno gostovanja Massive Attack i Skunk Anansie, posle kojih glavnu reč preuzimaju ustaljeni festivali (Summertime, EXIT…). Dosad najbliže „pogodivši“ Zagreb 2003. i EXIT godinu kasnije, Massive Attack (dalje: MA) najzad su stigli i u Beograd, okupivši u Areni preko 8000 posetilaca s ulaznicama od 2190 i 2690 din. (o apsurdno skupim za lože ne vredi govoriti). Imajući u vidu besparicu i prethodne primamljive ponude, odličan odziv za veterane elektronike u rasponu od plesnih tehno-matrica do sumračne psihodelije, nazvanom trip hop. Za uzvrat, MA su i posle više od 2 decenije karijere u naponu snage, iako su objavljivanja albuma razredili pa je ovogodišnji, tek peti studijski Heligoland (Virgin – Dallas) izašao sedam godina posle prethodnog.
Iz lučkog i useljeničkog Bristola, ovi Britanci su uporedo sa svojim sugrađanima Portishead i Tricky početkom 90-ih uzleteli iz pretežno klupske/plesne scene DJ/MC/zvučnih sistema, i opstali kao „muzički kolektiv“, neka vrsta neformalnih naslednika hipi-porodica. I MA su primer koncept-tandema – Robert del Naja (3D) i Grant Maršal (Marshall, Daddy G) – koji angažuje svirače i niz gostujućih pevača. Na tekućoj turneji kojom od jeseni 2009. promovišu Heligoland pa prolaze i ovim prostorima, prati ih 6 instrumentalista (ako tu računate i programera), a nekoliko vokalista smenjuje se u pesmama-ulogama: Debora Miler (Deborah Miller) zadužena za soul-primese, veteran Horas Endi (Horace Andy, s MA još od ‘91) za rege, i jedina bela Martina Topli-Berd (Topley-Bird), koja je dostojno preuzela i čuvenu Teardrop, izvorno od Liz Frejzer (Elizabeth Fraser, Cocteau Twins). Tako smo stigli i do najprijatnijeg iznenađenja ove večeri.
U doba kad velike zvezde na turneje kao „zagrevanje“ sve češće vode svoju poodraslu decu (Iron Maiden, Status Quo, itd.), sladokusci su znali da na koncert MA ovog puta valja doći znatno ranije, kako ne bi propustili nastup Martine Topli-Berd (r. ‘75). Posle višegodišnje saradnje/odrastanja s Tricky, Martina se hrabro otisnula i kao (elektro-folk?) kantautorka izronila neobičnim debi-albumom Quixotic (2003, Independiente; kasnije prepakovan u Anything), zapažena i po gostovanjima kod (sic!) Primus, Blues Explosion, Gorillaz itd. Izvrsni vokal i pevačku tehniku podržava svirajući razne instrumente, a u Areni je svojih pola sata vešto zabavljala masu uglavnom sama! Naime, izabravši pretežno lako pamtljive melodije i tekstove/slogove, Martina ih je zvonko lansirala prateći se minimalističkim elektronskim klavijaturama i udaraljkama, te jednostavnim efektima („loop“) za ponavljanje/umnožavanje deonica svog glasa ili instrumentalnih sekvenci. Bilo je i akapela-momenata, a topao prijem – čak, odziv publike – obezbedile su kratke, duhovite najave i (verovatno na izuzetnom sluhu zasnovane) rečenice na solidnom srpskom npr. o njenom trećem albumu koji uskoro izlazi. U dugoj, sjajnoj haljini, tipično ženski redefinisala je pojam one (wo)man band inteligentno i stilizovano, maštovito s minimalnim sredstvima a optimalnim učinkom. Kao da sve to nije bilo dovoljno, za sam kraj doslovnog zagrevanja, prihvatila se i električne gitare i uz automatsko ritmiziranje sprašila Too Tough To Die – sve što je Slađana Milošević ikada mogla da poželi sebi! Nikakvo čudo da su kasnija Martinina pojavljivanja u delu MA izazivala male ovacije u gledalištu – odgovarajući nastavak njihove tradicije gostujućih pevačica, među kojima su bile i Šinejd O’Konor, Trejsi Torn (Everything But The Girl) itd.
Da parafraziram sestre Kovač, Attack je bio masivan. Ne tako žestok i smesta ubedljiv kao 2003, niti po svojoj visokoj live-reputaciji s potpuno novim, originalnim scenskim postavkama i efektima, ali i dalje veoma kvalitetan. Numere oslobođene gitarskog vođstva i pop-stega, sat i po programa s bisom zakuvavali su teškim zvukom i uglavnom valjajućim ritmovima, ispred izvikanih LED-ekrana s projekcijama kojima smo u međuvremenu slične ipak viđali i kod drugih izvođača. Pred kraj, njihove standardne tačke upečatljivo su ispucale glavne vizuelne adute: tim na bini nastavio je u dubokoj senci, tokom Inertia Creeps digitalno su „puzali“ nedavni tabloidski naslovi iz Srbije (neminovno, dakle, od turbo-folka i „Farme“), a za Atlas Air sevali razgrađujući logotipovi i zastave, gde MA naravno nisu poštedeli ni svoju zemlju/vladu/zagađivače. Prirodno, oduševljenje u hali, korektno zahvaljivanje umetnika što su ljudi ipak smogli novac za ulaznice u ovakvoj situaciji. Karmacoma je više nego simboličan izbor.
Ukoliko MA nisu vaš generacijski/trendovski favorit, spolja je euforija oko njihovog gostovanja – naročito zbog učestanosti prideva „kultno“ – s razlogom delovala nadobudno. Ako ste ipak prisustvovali koncertu, verujem da ste umereno zadovoljni. Kolikogod međusobne razlike bile jasne, nije nezanimljivo porediti MA s takođe našim nedavnim gostima, znatno bleđim Thievery Corporation iz SAD. Brojnost na pozornici, smenjujući pevači raznih etno-profila, središnji tandem i orbita saradnika pred LCD-zaleđinom pojavne su sličnosti; antiglobalizam propagiran (i) svetskim/globalnim turnejama, izdanjima… još je intrigantnije pitanje, kao i imati sopstveni logo a napadati tuđe. Misliti globalno – delovati lokalno, iskazano internet-kompilovanjem estradnih naslova? Ehm, nije svako Residents. Zato, međutim, može da razvije sopstvenu muziku, a i da Koštunica ne bude obavešten o tome.
Naslov izložbe radova Aleksandra Zografa, „Hvatač snova“, otkriva njenu temu i interesovanje autora koje on opisuje kao dugogodišnju opsesiju
Pozorište „Pinokio“ otvara prvu pozorišnu scenu za bebe „Kolevka teatar“ predstavom „Zora i San“, u kojoj učestvuju i gledaoci - bebe
Rezultati vojvođanskih konkursa za kulturu neskriveno ukazuju da Pokrajina ne želi da pomaže one koji su podržali studente. A to su Sterijino pozorje, Egzit, Akademija umetnosti, Tvrđava teatar, Šekspir festival, Akademska knjiga...
U utorak 3. juna, dodelom nagrada i programom pod nazivom Epilog u ritmu, završeno je jubilarno 70. Sterijino pozorje. Ovaj festival je tačna slika situacije u kojoj se nalazi naše pozorište uvek – čak i onda kada pozorišna javnost nije zadovoljna načinom podele nagrada, ili onda kada se čini da selekcija nije “pravedna”. Zato u ovom tekstu neće biti reči o svih 12 predstava (devet u takmičarskom programu i tri u Krugovima), koje je odabrala selektora Ana Tasić, već o pokušaju da se uhvati slika naše teatarske situacije
Snežana Mijić je slikarka, konzervatorka u “Galeriji Matice srpske”, trenutno na doktorskim studijama primenjene umetnosti i dizajna na novosadskoj Akademiji umetnosti. Neposredan povod za naš razgovor je njena izložba “O svinjama sve najlepše”, u Kulturnom centru “Laza Kostić” u Somboru. Kustoskinja Iva Leković piše u katalogu: “Zoopraksiskop Snežane Mijić polazi od jednostavne zamisli koja se mutiplikuje u nekoliko pravaca tumačenja. Uzimajući motiv svinje iz fotografske serije životinja u pokretu Edvarda Mejbrida, koga možemo smatrati pionirom multimedijalnih i intermedijalnih istraživanja, autorka preispituje odnos tradicionalnih i novih medija, ujedno skicirajući i (uvek) aktuelno stanje društva”
Intervju: Tužiteljka Bojana Savović
Svako treba da živi sa svojom savešću – ako je ima Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve