Mali traktat o ganutljivosti

Borhes je tvrdio da za književnu slavu nije prijeko potrebno da se neki pisac pokaže sentimentalnim, ali jest prijeko potrebno da njegovo djelo ili neka biografska okolnost potiču patetiku. Volio je u tom kontekstu citirati Džordža Mura: „Biti ganutljiv, to znači uspjeti.“ Navodim ovu opasku prema prevodu Borhesovih Drugih istraživanja iz pera Marka Grčića jer mi se čini da u našem jeziku nema tačnijeg pridjeva kojim se može opisati Kaporovo pisanje. Više nego sentimentalna, više nego patetična, Kaporova proza je ganutljiva.

KAŽNJAVANJE PO ZAKONU: U prvoj fusnoti Evarista Karijega, Borhes citira Edvarda Gibona: „Ganutljivost je gotovo uvijek sadržana u pojedinostima beznačajnih događaja.“ Zna se desiti da na književno-kafanskim sjedeljkama pomenem ovu frazu, a kao upravo paradigmatičan primjer takvog književnog postupka uvijek navodim kraj Kaporovih Foliranata kad se, poslije mnogo ljeta, naratoru među prstima nađe „komadić ružičaste hartije: tri nerazdvojene ulaznice za Kinoteku (predstava od 21.30 – mesta sedam, osam, devet) na kojima je pisalo da se falsifikovanje kažnjava po zakonu“. Tu je za mene srž Kaporove poetike: ne u sjećanju na Kinoteku pa niti na ružičasti papir ulaznica, nego u prizivanju sitnim slovima ispisane fraze o „falsifikovanju koje se kažnjava po zakonu“.

Foliranti su prva Kaporova knjiga koju sam čitao. Gornji citat ne navodim po sjećanju; prepisujem ga iz onog istog primjerka knjige koji sam iščitavao u ratu, primjerak objavljen u godini mog rođenja, u Zagrebu, u Biblioteci Hit, gdje ispod naslova piše „šesto izdanje“. Kad sam počinjao čitati Kapora, on je već drugovao sa Radovanom Karadžićem i – kako je sam svjedočio – „prelazio preko planina sa srpskom vojskom“, a „Latine i Turke koje više niko nije zvao muslimanima, viđao je samo na udaljenosti puškometa“. Nije to moglo ne utjecati na moj doživljaj Foliranata, ali očito nije utjecalo dovoljno da mi se knjiga ne bi svidjela. Pročitao sam poslije još dosta Kaporovih knjiga, priča i novinskih tekstova, ali je on za mene primarno ostao pisac Foliranata.

IZGUBLJEN U LAVIRINTU: Nije Kapor u ratnim devedesetim i kasnije, sve do smrti, u pisanju prestao biti ganutljiv. Jeste, međutim, svoju ganutljivost etnički filtrirao. Ima ona pjesma drugog Sarajlije otpjevana u osvit rata u kojoj stari kamiondžija kaže: „Živimo u plemenima ko Apači/ A šta ćemo djeco, ja i vi, nama srce kuca za sve njih.“ Kapor je odlučio da mu srce kuca samo za svoje pleme i samo je za njegove pripadnike sačuvao ganutljivost. U tom smislu nije Poslednji let za Sarajevo, usprkos svemu, knjiga mržnje prema tom gradu kao takvom. Na početku svog davnog prikaza, iz vremena kad je ova knjiga tek izišla, Teofil Pančić je napisao: „Neko je u Sarajevu, izgleda, silno uvredio mladog Momu Kapora; toliko silno da i gotovo stari Momo Kapor još ima volje da se sveti ovom gradu.“ Nije sporno da je Sarajevo grad „nemilosrdnih šala“ i „svirepih ljudi“, no kako Pančić reče na kraju istog prikaza kaže: „Čak i kada bi Sarajevo bilo najodvratniji grad na svetu, ostalo bi pitanje: kako se naziva čovek koji pljuje i šutira nogom u cevanice onog ko je već vezan i prebijen. Jer, to mrsko Sarajevo već četvrtu godinu Kaporovi prijatelji i istomišljenici tuku i razaraju, granatiraju i izgladnjuju i ubijaju sve živo što je na puškometu i topometu. I na kraju dolazi još Kapor da ga opljune i do kraja ponizi, u najboljoj jalijaškoj tradiciji koje se tako gadi…“ Nije Kaporova mržnja prema Sarajevu usporediva, recimo, sa Turnijeovom spram Pariza, jer on zapravo nije mrzio grad; mrzio je one koji se u ratovima nazivaju „drugom stranom“ i njih je identifikovao sa nemilosrdnošću i svirepošću. U jednom intervjuu je na pitanje o „kontroverznosti“ svog književnog „angažmana“ u devedesetim rekao: Šta je trebalo da radim? Da pišem o krizi identiteta intelektualca izgubljenog u lavirintima psihoanalize? Nije potrebno biti psihoanalitičar da bi se zaključilo da Kapor posredno govori o vlastitoj krizi identiteta, o sebi samome izgubljenom u lavirintima nacionalizma i politike. Nije, kažem, Momo Kapor mrzio Sarajevo nekom autentičnom bernhardovskom mržnjom, on je u Sarajevu vidio neprijateljsko uporište, a prema svom „izgubljenom gradu“ je čak sačuvao i ganutljivost. I u tom zloglasnom Poslednjem letu za Sarajevo, on na jednom mjestu kaže nešto nježno i ganutljivo, nešto što se, po svoj prilici, može primijeniti i na njega samog: „Znao je, ma gde živeo, uvek će mu nedostajati kolevka grada u kotlini gde se tačno ne raspoznaje na kom mestu prestaju svetla strmih mahala što se penju uz brda, a gde započinju zvezde.“

U VAZDUHU: Momu Kapora sam redovno čitao u avionu, jer je pisao za „JAT-ovu Reviju“. Prošle godine, međutim, poslije Beogradskog sajma knjiga, na aerodromu i u avionu za Sarajevo, čitao sam jednu Kaporovu knjigu. Nije to ipak bio Poslednji let za Sarajevo; čitao sam Zelenu čoju Montenegra, posvećenu „uspomeni na velikog umetnika i prijatelja Zuku Džumhura (1921–1989)“. U njenom posljednjem poglavlju, Kapor direktno i bez krzmanja izlaže sve ono što mu je u posljednjih dvadeset godina donijelo zao glas. Na samom kraju knjige, međutim, stoji: „Često su me pitali na čijoj bi strani Zuko bio da je živ? Zanimljivo pitanje! – odgovarao bih. – Verujte, pitaću ga čim ga budem video…“ Ne znam da li je Momo Kapor vjerovao u život poslije smrti. Sumnjam, jer je, po svemu sudeći, previše intenzivno vjerovao u – život prije smrti. Valjda je zato kraj Zelene čoje Montenegra ganutljiv kao i kraj Foliranata. Smrt je neumoljivija od vremena. Momo Kapor je znao da se sa Zukom može sresti koliko se i onomad, prije mnogo ljeta, mogao fizički vratiti u prošlost uz pomoć ulaznica za Kinoteku.

Ganula me vijest o smrti Mome Kapora i bilo mi je žao. The rest is silence.