![](https://vreme.com/wp-content/uploads/2024/07/don_kihote_ii_mastoglavi_vitez_don_kihote_od_mance-migel_de_servantes_saavedra_v-309x232.jpg)
Preporuka
Don Kihote, maštoglavi idalgo
Nedavno izdanje priče o Servantesovom plemiću iz Mačve, osim o ovom braniocu potčinjenih i slobodne volje, govori i o veštini prevođenja klasičnog dela svetske literature. Prevodilac je Alreksandra Mančić
Bussum, Holandija, 2004.
Nekada davno u Beogradu postojao je oblik života koji se zvao CEP (Centar za urbano planiranje), živahna, kreativna i inteligentna grupa mlađih arhitekata, ali i sociologa i svakakvih. Izdavali su sasvim neobičnu štampanu stvar (danas bi se reklo: fanzin) „Komunikacije“ i uopšte bavili su se stvarima daleko ispred svog dosadnog real-socijalističkog doba. Dvojica Miša, po jedan Đorđe, Vlada, Rubi, Ela, Natalija; neka mi ostali oproste. E, sad, taj jedan Miša, Miloš Bobić to jest, otišao je na vreme u Holandiju da odande za nas piše „Vremena uživanja“. Osim toga postao je i važan profesor i autor mnogih članaka i dve učene knjige, od kojih je jedna upravo izašla u Holandiji. Naslov je Između oštrica, a knjiga se sasvim CEP-ovski i Bobićevski bavi ljudima u gradu, jer ljudi grad jesu, a grad zidine, da parafraziramo Crnjanskog.
Miša Bobić odabrao je od svih stvari da istraži onu varljivu i psihološki veoma važnu crtu koja u gradu razdvaja javnu od privatne sfere: kako se ta granica uspostavlja; kako se vizuelno i fizički manifestuje; kako se pokreće tamo i natrag zavisno od doba dana, dana u nedelji, vrste kraja u kome se živi itd.; gde je psihološki kućni prag, jednom reči.
Možda je neko primetio fenomen dugačkih drvenih klupa pored ulaza u neke novobeogradske solitere – ako ih, tih klupa, još ima, na njima predveče, leti, sede penzioneri i penzionerke. Moji pradeda i deda sedeli su u Banatu na klupi ispred kuće takođe, jer tuda prolaze ljudi od kojih čovek svašta pametno može da čuje. Kažu i da je čiča Kant celog života tako sedeo na klupi u Kalinjingradu i razgovarao sa prolaznicima; zato nikada nije ni otišao iz svog grada, nije bilo potrebe. Okolnost da čovek živi u gradu ne smanjuje potrebu za druženjem, za sedenjem ispred kuće, gledanjem kroz prozor (setite se panonskih isturenih prozora, schaufenstera, kroz koje se vidi i ko dolazi sokakom). Miša Bobić istražuje tu istu ljudsku potrebu na nekoliko primera stambenih aglomeracija u Holandiji, Engleskoj i SAD i pokušava da izvuče pouku: kako ljudima olakšati da uspostave upravo tu providnu i interaktivnu granicu između privatnog i javnog. U knjizi on varira svoj imperativ: urbanizam odozdo, za ljude; ne odozgo i protiv ljudi. Problem nije nimalo lak: kako u budućem urbanom planiranju predvideti i ostvariti ono što se u normalnim, vekovima taloženim gradovima javlja kao proizvod iskustva i prakse. Neke invarijable, nepromenljivi zahtevi, ipak postoje i najveća vrednost ove knjige je u tome što ih istražuje, definiše i predlaže kao merila budućim graditeljima gradova. Tri četvrtine planirane urbane izgradnje u Holandiji, na primer, jeste stambena gradnja; slično je i u drugim zemljama.
Primećeno je da arhitekti i psihijatri mnogo vole da pišu, mada profesionalna i druge frustracije sve više utiču i na druga zanimanja… Miša Bobić uspeo je, međutim, da napiše ovu knjigu tako da se čita sa zanimanjem i glatko, na jednom veoma robustnom engleskom jeziku koji ne skriva Bobićev stil, čak ni sintaksu. Posebna vrednost ove knjige su mnogobrojne i izuzetno kvalitetne fotografije, mnoge od njih Bobićevih ruku delo. Bez tih slika knjiga bi vredela upola manje, jer upravo one objašnjavaju o čemu je reč.
Svakako bi trebalo to prevesti s engleskog: knjiga jeste velikog formata i lepo opremljena; bila bi skupa, ali bi vredelo – zbog nas ovde i budućnosti našeg urbanizma.
Nedavno izdanje priče o Servantesovom plemiću iz Mačve, osim o ovom braniocu potčinjenih i slobodne volje, govori i o veštini prevođenja klasičnog dela svetske literature. Prevodilac je Alreksandra Mančić
Na upravo raspisanom tenderu nije naznačena procenjena vrednost rekonstrukcije, adaptacije i sanacije stare zgrade Glavne železničke stanice u Beogradu i promene namene u muzejski objekat. Sve treba da bude završeno za Expo
Gojko Božović je ovogodišnji dobitnik nagrade Velika bazjaška povelja koju dodeljuje Savez Srba u Rumuniji. Ta vest je skrenula pažnju i na veliko nastojanje srpske manjine u Rumuniji da ostanu povezani sa maticom
Nakon četvorogodišnjeg renoviranja opet je otvorena Biblioteka Foldžer u Vašingtonu, pa su sada prvi put izloženi njihovi najvredniji eksponati – retke knjige
Retrospektivna izložba Mire Brtke u Rimu ocenjena je kao događaj kulturne diplomatije. U Pekingu gostuje Muzej savremene umetnosti sa izložbom konceptualne umetnosti, a u Parizu, pred početak Olimpijdkih igara, predstavljena je arhivska građa o srpskim Olimpijcima
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve