Tomas Teo: Skica teorijske psihologije; prevod Biljana Popović; Clio, Beograd 2022.
Koji je zadatak psihologije? Koja je njena društvena uloga? Kako se psihologija nosi sa problemima društvene nepravde? Koje odgovore nudi, a koje izbegava? Ovo su samo neka od krepkih pitanja koja se kriju iza svakako ne najprijemčivijeg naslova Skica teorijske psihologije. Autoru ipak ne treba zameriti jer mnogo je poštenije da naslov teorijske knjige teži tome da istakne njen sadržaj, pre nego da privlači potencijalne kupce.
Tomas Teo…
Taj sadržaj već je nagovešten pitanjima koja su navedena na početku, a “logika duhovnih nauka… jeste logika pitanja”, reći će Tomas Teo na samom početku citirajući Gadamera. Međutim, svaka nauka, bila ona duhovna (društvena, humanistička) ili prirodna, pored svoje prakse, pored načina na koji se primenjuje, operiše, stvara i uvećava saznanja, ima i svoj teorijski deo koji možemo razumeti kao kritiku, samokritiku, refleksiju, kritiku ideologije, kao proces koji nastoji da preispita osnovne postavke same nauke: koja je njena dominantna metoda i zašto? Šta ona razumeva kao činjenice? Šta ispostavlja kao relevantno znanje, a šta ne? Preispitivanje (ličnih) uverenja, znamo iz ličnog iskustva, često je neprijatan proces, a svakako nepovoljan po dominantna značenja i načine funkcionisanja, bilo da govorimo o pojedincu, društvu ili nauci. Zbog toga samopreispitivanje često (namerno ili nenamerno) izostaje. Teo, utoliko, najpre dijagnostikuje izostanak ovakvog samopreispitivanja u psihologiji, naročito unutar onog njenog vida koju naziva mejnstrim psihologijom (polažući račune za takav naziv). Zatim, koristeći filozofske uvide, uvodi psihologiju, ali i nas kao čitaoce, u “ontološka promišljanja”, što je ujedno i naziv prvog dela knjige. Šta znači biti ljudsko biće, šta znači biti čovek, kako razumeti sreću, odnosno blagostanje, pitanja su koja se nadovezuju na ona s početka teksta. Naravno, postoji ne mali broj onih koji misle da nauka ne treba da se bavi vrednosnim sudovima, pa samim tim ni da odgovara na ovakva pitanja, ali autor ulazi u polemiku upravo s takvim tvrdnjama. Više puta je pokazano da ni krajnje tehničke nauke, ili nauke pozitivističkog karaktera, ne mogu iz sebe da isključe vrednosna pitanja: kad je reč o izboru metode, o usmeravanju istraživanja, o izboru finansiranja projekata itd. Kada tome dodamo da psihologija i pored pretenzija određenih struja unutar nje, i dalje jeste “duhovna” ili društvena nauka, onda izbegavanje pomenutih pitanja nije moguće, ili se za izostanak te dimenzije plaća odveć visoka cena. Razlog je jednostavan: ukoliko psihologija nastoji da konceptualizuje odnos između pojedinca i društva, usmeravajući se na psihički život subjekta, od velike je važnosti koje su njene pretpostavke vezane za društvo i za čoveka kao takvog. Povrh toga, posledice određenja ovakvog odnosa nisu samo epistemološke već i duboko etičke, ekonomske i političke. Na primer, ukoliko se utvrdi da su problemi sa mentalnim zdravljem ukorenjeni u društvenoj nepravdi, onda vredi zapitati se, naglašava Teo, “nije li u isto vreme nenaučno i nemoralno tvrditi da ovaj problem možemo adekvatno rešiti na nivou psihologije pojedinca?” Pitanja se nadovezuju: ukoliko je zadatak psihologije da omogući reintegraciju, funkcionalnost i blagostanje pojedinca unutar takvog društva, unutar bilo kakvog društva, da li to onda znači da psihologija čuva postojeći strukturni poredak održavajući status kvo? I kojim političkim, ekonomskim, na kraju i teorijskim interesima to odgovara?
Postoji, dakako, i drugi način da se pokušaju odbaciti ove nedoumice, a to je pozivanje na uvećanje znanja, statistiku i činjenice iza kojih stoji funkcionalnost. Zbog toga su kolege optužile autora knjige da studenti nakon njegovih kurseva postavljaju previše pitanja koja onemogućavaju efikasno sprovođenje eksperimenata i da su, naposletku, znanja kojima ih snabdeva nekorisna “jer ih neće dovesti do objavljivanja u časopisima kao što su Nature ili Science”. Međutim, ako cilj nauke i jeste uvećavanje znanja u datoj oblasti, ponovo ostaje da visi pitanje relevantnosti, odnosno, koje se to znanje smatra relevantnim i zbog čega? Dok na pomenuta pitanja nemamo odgovore, autor s pravom odbija da prihvati svođenje funkcionalnosti nauke na broj grantova koje obezbeđuje i broj radova u “najprestižnijim” časopisima.
Da bi adekvatno doveo u pitanje tvrdnje naivnog empirizma, kao i drugih grana koje svesno ili nesvesno odbijaju da sagledaju probleme i mnogostrukosti unutar svog naučnog polja, Tomas Teo će komunicirati sa plejadom mislilaca kako iz polja filozofije – Kant, Marks, Adorno, Horkhajmer, Huserl, Fuko, Kun – tako i iz same psihologije – Holckamp, Koh, Kiršner, Bikhard, Bernštajn i mnogim drugim, vodeći nas kroz epistemološke, etičke i političke probleme ne samo psihologije, već i svake naučne discipline danas.
Na kraju valja napomenuti da ovo delo nije nikakav “napad” na psihologiju “spolja”. Profesor Veljko Jovanović, dobitnik Đinđićeve nagrade za najboljeg mladog naučnika, reći će da je čitajući knjigu bolje razumeo probleme svoje naučne delatnosti, prepoznajući da je upravo ona deo krize o kojoj knjiga govori. To je možda i najveća vrlina knjige: autor je huserlovski svestan da kada se govori o krizi, o njoj se ne govori spolja, već iz nje. Kriza mora da progovori, što je dobro, jer je taj razgovor jedini koji omogućuje napredak znanja i nauke, kojoj god podeli ona pripadala.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Beogradske muzičke svečanosti počinju u svom uobilčajenom terminu italijanskom muzikom u izvođenju Beogradske filharmonije i mladog soliste Strahinje Mitrovića, pod dirigentskom palicom Karla Pontija
Mnogi ljudi su mi prilazili nakon filma sa osmijehom, istovremeno brišući suze. Mislim da ih dirne to što film obrađuje jednu epohu izuzetnih stvaralaca, koji su neizostavan dio naše zajedničke istorije
Nobelova nagrada za književnost: Laslo Krasnahorkai
Laslo Krasnahorkai je drugi mađarski pisac koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost u manje od četvrt veka. Prvi mađarski književnik ovenčan Nobelom bio je Imre Kertes, 2002. godine. Ovo je, dakle, izuzetno priznanje za veliku književnost jednog malog naroda
Od pouzdanog stabilokrate, Aleksandar Vučić je postao najveća pretnja stabilnosti u vlastitoj zemlji i time, čitavom regionu. Sada mu je to i Ursula rekla
Predsednikova savetnica za medija Suzana Vasiljević je kao novinarka „izmislila rat“ kako bi se što duže brčkala u moru u Crnoj Gori. Zato sada, kada je na drugoj strani, ima rešenje za sve one koji mora izmišljaju kao što je to ona činila
Udarac u trbuh građana koji sledi nakon američkih sankcija NIS-u posledica je nemogućnosti gospodara mehurova i neznanja Aleksandra Vučića da shvati šta politika zaista jeste
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!