Ne možeš pisati nekrolog piscu čije djelo voliš i poštuješ, a lično si ga, makar i sasvim površno, poznavao, na isti način kao što bi ga pisao piscu čije djelo voliš i poštuješ, a nikad ga nisi, što se kaže, ni čuo ni vidio. Teže je, u prvom slučaju, svoditi „život i djelo“ na nužan nekrološki kliše, na nabrajanje najpoznatijih djela, najuglednijih književnih nagrada, na dvije-tri književnokritičarske fraze o prosedeu i poetici. S druge strane, niste bili prijatelji, pa nije na tebi da prepričavaš anegdote te se prisjećaš zajedničkih sjedeljki i višedecenijskog drugovanja. Ostaje privatni inventar, uz slutnju da barem nešto od onoga što mi je u njemu važno, nije važno samo meni. Ja sam Kovača počeo čitati u ratu, devedeset druge i devedeset treće godine, kad mi je njegovo ime već bilo poznato iz zagrebačkih i sarajevskih medija, gdje je obično bilo praćeno apozicijom „protivnik Miloševićevog režima i borac protiv velikosrpskog nacionalizma“. Kad sam ga počeo čitati, već sam takođe znao da je njemu posvećena prva priča iz „Grobnice za Borisa Davidoviča“. Iz nekog razloga koji vjerovatno ima veze sa politikom otkupa knjiga za biblioteke u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini, prva Kovačeva knjiga do koje sam došao bio je roman Vrata od utrobe. Bilo mi je, kažem, petnaest-šesnaest godina i dobro pamtim kako me Kovač kupio već na prvoj stranici. Tu, naime, pominje Petra Barbarića i neko njegovo pismo iz travničkog sjemeništa. Ime Petra Barbarića većini Kovačevih čitalaca vjerovatno ne znači ništa, no za Petra Barbarića u Travniku je čulo svako dijete. Riječ je o Hercegovcu, isusovačkom sjemeništarcu iz okoline Ljubuškog, koji je umro u Travniku krajem devetnaestog vijeka sa nenavršenih 25 godina. Oko Barbarića se u Travniku i okolini stvorio čitav mali kult, na grob mu dolaze bolesni i nesretno zaljubljeni, bez razlike u vjeri, što se kaže, a pokrenuta je i procedura njegove beatifikacije. Makar većina čitalaca Vrata od utrobe to i ne znala, onima koji znaju, to ime je jemstvo autentičnosti. Pojednostavljeno govoreći, kad znaš da je to ime – pravo, vjerovaćeš i za neka druga da su prava, makar to i ne bila. Poslije Vrata od utrobe čitao sam i druge Kovačeve knjige, stara izdanja ranije napisanih te nova djela objavljivana u Sarajevu i Zagrebu, a Kovač je bio i ostao pisac kome sam vjerovao. Neke su mi njegove knjige posebno drage: Uvod u drugi život, Kristalne rešetke te Nebeski zaručnici, a iz njih opet naročito neke partiture, ona, recimo, iz Kristalnih rešetki o cipelama Knuta Hamsuna te priče „Pukotina“ i „Dan i noć“. U toj sposobnosti da mu se kao piscu vjeruje, bez potrebe da povjerenje opravdava pretjeranom dokumentarnošću i preagresivnim bijegom u pseudomemoaristiku pod krinkom fikcije, dio je Kovačeve književne tajne. Drugi dio tajne je u jeziku. (Jedva je mjesec dana prošlo otkad je Božo Koprivica baš u „Vremenu“ napisao: „Nijedan jugoslovenski pisac nije takav virtuoz u jeziku kao Mirko Kovač. U svojim pričama i romanima, scenarijima, dramama, esejima, Kovač je podigao spomenik (pamjatnik) нашем jeziku (pa nek ga svako zove kako mu odgovara). Koliko je tu pohranjeno blaga, koliko zaboravljenih reči koje više niko ne koristi: smira, lukšija, opogani, trina, potajice, začađila, uždio… Miljenko Jergović je otprilike rekao kako u Kovačevom jeziku ima više lepote nego u prirodnim lepotama Hrvatske, a ja licitiram (i) dalje: ima u tom jeziku lepote više nego u pejzažima Crne Gore i Hercegovine… Banalna je uglavnom nomen est omen simbolika, pa na prvi pogled činjenica da je Mirko Kovač u „Feralu“ imao rubriku „Kovačnica“ nije nimalo znakovitija od podatka da je Denis Latin na HTV-u imao emisiju „Latinica“. A opet, ne vjerujem da sam ikada pročitao nadnaslov „Kovačnica“, a da se nisam sjetio najslavnijeg citata iz Džojsovog Portreta umjetnika u mladosti, onog famoznog: „Dobro došao, o, Živote! Idem da se po milioniti put susretnem sa stvarnošću iskustva i da u kovačnici svoje duše iskujem nestvorenu savjest svog naroda.“ Kovačev narod su njegovi čitaoci, oni s kojima dijeli jezik, jezik u kome je uobličio neke od najljepših priča o milionima susreta sa stvarnošću iskustva, sve do posljednjeg. A jedno iskustvo je ionako uvijek posljednje; svima.
