
Politika i kultura
Zbog protesta otkazani Filmski susreti u Nišu i Bašta fest
Organizatori dva letnja filmska festivala u Srbiji otkazali su ili odložili ovogodišnje planove zbog aktuelne krize u društvu. Kako politika utiče na scenu
Predstava Beton mahala je amaterska samo u izvornom značenju tu reči (od glagola "voleti"). Napisana i odigrana iskreno, iz duše (ili iz stomaka), bez kalkulacija i prenemaganja, sa nepatvorenom verom u misiju i suštinu umetnosti, ona gledaocu uzvraća katarzičnim činom prepoznavanja
Za Beton mahalu, predstavu u izvođenju novopazarske trupe „Joj, evo ih ovi“ prosječan konzument srpskih medija lakše je mogao da čuje preko prednjih novinskih stranica, nego iz kulturnih rubrika. U svojoj matičnoj sredini, naime, dakle, u Novom Pazaru, predstava je izazvala neku vrstu skandala te je praktično zabranjena nakon premijere i jedne reprize. S jedne strane, predstavi je to poslužilo kao besplatna reklama, pa je u relativno kratkom periodu igrana širom Srbije. Prije nekoliko dana – u nedjelju, 14. juna – mogla ju je vidjeti i beogradska publika u Zvezdara teatru.
Režiju predstave potpisuju Branislav Trifunović i Rifat Rifatović, a tekst su napisali i odigrali mladi Novopazarci: Džana Ljajić, Ema Muratović, Ajtana Dražanin, Draga Kostić, Lejla Bučan, Amar Ćorović, Nedim Nezirović i Petar Kostić. Koncept je relativno jednostavan. Glumci nam se na početku predstavljaju pravim imenima i prezimenima i razotkrivaju poneki „spomenarski“ detalj iz vlastite biografije. Slijedi desetak labavo povezanih slika u kojima se ogledaju neuralgične tačke savremenog života u njihovom zavičaju. Lajtmotivski intermeco između pojedinih slika predstavlja čitanje članka o Novom Pazaru sa Vikipedije. U samim slikama obrađuje se problematika školstva između ostalog i u kontekstu različite nominacije maternjeg jezika (bosanski odnosno srpski), zatim međunacionalnih (srpsko-bošnjačkih) odnosa i licemjerja roditelja u situaciji kad im se sin ili ćerka zaljube u nekog od anamo onih, ismijavaju se političarska demagogija i govor mržnje sa internetskih foruma, istražuju se pozicije manjine i većine te preispituju identitetska pitanja. Na samom kraju, u formi nekog utopističko-poetskog vapaja, glumci nam govori u kakvom gradu žele da žive. U tom dijelu je možda i najdirljivija replika u cijelom tekstu, kad jedna od djevojaka kaže kako želi da živi u Pazaru kakav je nekad bio odnosno kakav su joj barem rekli da je bio. Ima u toj nostalgiji za nedoživljenim koji osjeća cijela jedna generacija, nostalgiji za normalnošću u naraštaju koji od rođenja živi u zanimljivim vremenima iz one glasovite kletve, nečega što nadaleko nadilazi sam Novi Pazar. A ipak, ova predstava je suštinski duboko lokalna i koliko god bila u stanju da komunicira sa publikom bilo gdje, šteta je što se ne igra na matičnoj sceni, u matičnom gradu, gdje komotno može da funkcioniše kao „opštenarodna psihoanaliza“, što onomad reče Slobodan Blagojević.
Jedna od tajni ostvarenosti ove predstave jest upravo to što su se njeni autori bavili temom koja ih se intimno toliko tiče. Parafrazirajući Čas anatomije mogli bismo reći da su se mladi Pazarci latili teme koja je za njih značajna, relevantna, uzbuđujuća, koja ih nosi, koja im pomaže u saznavanju svijeta i obradili je u poštenoj, istinitoj i iskustvenoj transpoziciji: „Taj zanos koji diktira tema i koji iz te teme proizlazi, jeste samo drugo ime za istinitost, za umetničko poštenje. Ako je stvar potekla, dakle, iz tog dela senzibiliteta, iz te neminovnosti da se tema, da se problem izruĉi iz sebe, onda će čak i neki (…) tehnički, retorički problemi i momenti da se reše (mogu da se reše) i da se organizuju takoreći sami od sebe i na taj način da postanu drugostepenim: umetničko će delo živeti od sopstvenog plamena, od sopstvene vatre koja iz njega zari. (…) To je ono što se zove istinitost. Istinitost nadahnuća, istinitost detalja, istinitost teme i pristupa temi.“
Riječ amater i pridjev amaterski etimološki potiču od latinskog glagola „amo, amare“ što znači „voljeti“. Raditi nešto amaterski ne znači nužno da se to radi loše, znači samo da se radi iz ljubavi. Predstava Beton mahala je, dakle, amaterska samo u izvornom značenju tu riječi. Napisana i odigrana iskreno, iz duše (ili iz stomaka), bez kalkulacija i prenemaganja, sa nepatvorenom vjerom u misiju i suštinu umjetnosti, ona gledaocu uzvraća katarzičnim činom prepoznavanja.
Odlično se to vidjelo i u reakciji Beograđana. Po pravilu velegradski škrta na stojećim ovacijama, publika koja je te večeri napunila Zvezdara teatar glumce je sa scene ispratila dugim i gromkim aplauzom i na nogama. Zasluženo.
Organizatori dva letnja filmska festivala u Srbiji otkazali su ili odložili ovogodišnje planove zbog aktuelne krize u društvu. Kako politika utiče na scenu
Barak Obama je 2012. godine poslao svog ministra finansija da urazumi nemačkog kolegu koji je, protiv prezaduženih Grka, naglašavao moralni značaj trpljenja bola na kratke staze, zarad integriteta na duge staze. Ubeđivanje nije uspelo. U svakom slučaju, bez ordoliberalizma ne može se razumeti nastanak EU, kao ni nemačka pozicija u Evropi. Bez njega se, zapravo, ne može tumačiti ni XX vek
Pronalazak i širenje fotografije za Hoknija predstavlja trenutak u kome je optička slika samo fiksirana na papir uz pomoć hemijskih dodataka. Prateći likovne procedure, Hokni sugeriše da se modernost rađa upravo sa umetničkim oslobađanjem od optičkih aparatura i pomagala i povratkom na nesavršeni, manuelni izraz
Delajući unutar granica žanra (i zombi horora kao podžanrovskog skupa), te sopstvenih (mito)poetika, scenarista Aleks Garland i reditelj Deni Bojl nastavljaju sopstvenu priču mikrozapleta previše bavljenja uvek iritantnim eksplikatorskim zahtevima u kojima se gledaoci podsećaju na sve što je bilo u prethodnim filmovima. Pri tome, ama baš sve mora biti jasno, te, istovremeno, mora da zadovolji i nostalgičarski štimung kao nužan činilac u kreativno-poslovnim jednačinama ovog tipa
Irski bend “Fontaines D.C.” dolazi nam iz zemlje sa očiglednim viškom istorije i kulture, pa se otuda razumemo veoma dobro. Kada pevač Grijan Četen u jednom trenutku sa scene diskretno uzvikne: “Free Palestine!”, naša mlada publika spremno odgovara glasnim odobravanjem i kovitlacem palestinskih marama kefija, što ih mnogi ponosno nose oko vrata. Ali ovo zapravo uopšte nije demonstracija političkog aktivizma, kako bi neko mogao pomisliti. Samo mali podsetnik na to kako je sjajno kad ti velike nove zvezde na vrhuncu svoje karijere dođu u grad i podele sa tobom radost izuzetne muzike koju su sami stvorili, kao i svoje autentično ljudsko uverenje spram dirigovane svakidašnjice svuda unaokolo
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve