

Nagrada
Milena Marković je dobitnica nagrade za međunarodnu poeziju
Dobitnica nagrade grada Minstera za međunarodnu poeziju je Milena Marković za roman u stihovima “Deca”. Podeliće je sa prevodiocima Mirjanom i Klausom Vitmanom




Božo Vrećo ima ogroman potencijal da menja svest ljudi i to odlično radi kroz umetnost
Roze ili plavo. To je izbor koji nam nametnu prvog dana kad se rodimo i očekuje se da taj nametnuti izbor, to breme nametnutih rodnih uloga nosimo do kraja života i budemo kažnjeni ako se usudimo da liniju između roze i plave izbrišemo ili preskočimo. Svedoci smo da se mnogi muškarci i žena ne uklapaju u binarni rodni sistem, ali i da mnogi imaju hrabrosti da te patrijarhalne norme odbace. Jedan od onih koji je imao hrabrosti da liniju između roze i plave ne samo izbriše, već i izmeša u jednu sasvim novu boju je i bosanski umetnik, interpretator i autor sevdalinki Božo Vrećo, koji je prošle nedelje održao solistički koncert u Zadužbini Ilije Kolarca u Beogradu.
Koncert je bio rasprodat nedeljama unapred, tako da sam posle jako puno vremena ponovo čuo tapkaroše koji za duplo veći iznos pokušavaju da preprodaju karte onima koji nisu na vreme uspeli da obezbede mesto u Velikoj dvorani „Kolarca“. Dok sam se probijao kroz masu koja se okupila ispred i u holu zgrade pokušavajući da nađem plakat kojim se najavljuje koncert, kako bih, kao što je red napravio jedan selfi, kao dokaz da sam bio na koncertu, shvatio sam da takvog plakata nema. Jedina najava koncerta bio je grupni mesečni program. Da li se to „Kolarac“ stidi ovog koncerta, pa ga krije, ili je to propust organizatora, skroz je nevažno, jer kao što vidimo Vreći reklama ni ne treba.
Imao sam privilegiju da sedim na bini i koncert pratim iz jednog sasvim drugog ugla, gde pored Vrećine izvedbe mogu da pratim i reakcije publike, što u parteru, tako i na balkonu. Posebno interesantan trenutak bio je kada je nakon nekoliko puta otpevanog arapskog pozdrava mikrofon okrenuo ka publici koja je uzvratila i na isti način nekoliko puta otpevala „selam alejkum“. Vrećo je nakon otpevane pesme Silvane Armenulić „Rane moje“ s publikom takođe podelio svoje uzbuđenje i sreću što će ove godine imati svadbu i da je izabranik njegovog srca iz Beograda, kome je to omiljena pesma koju mu često peva. Publika je uzvratila gromoglasnim aplauzom.
Smatram, a možda grešim, da živimo u islamofobičnom, homofobičnom, transfobičnom… društvu i onda imamo reakcije publike u vidu aplauza na spomen gej svadbe, još veći aplauz kada saznamo da je jedan od mladoženja iz Beograda, nasmejana lica dok Vrećo u (divnim) štiklama i do zemlje dugim crnim resama cupka na sceni i peva pesme u ženskom rodu… te se pitam šta se to dešava, da li sam ulaskom u Veliku dvoranu „Kolarca“ prošao kroz dimenzionalnu kapiju i nalazim se u paralelnom univerzumu gde u Srbiji caruju tolerancija i prihvatanje različitosti?! Transaktivistkinja Helena Vuković sedela je pored mene i morao sam je pitati, šta se ovo dešava, u čemu je fazon? „To je Božo“, odgovorila mi je.
Tačno tako, to je Božo.
Jednom prilikom sam ga pitao kako objašnjava da nema toliko negativnih reakcija na njegovu pojavu, kao što bi se očekivalo. Odgovorio mi je da ljudi osete njegovu emociju i iskrenost, da uživaju u njegovom glasu i da je sve drugo u odnosu na to, nebitno. U tome leži njegova snaga i to je ono kad Helena kaže, to je Božo. On se na sceni daje, veseo je i srećan kao neko dete, on je prijatelj sa svojom publikom. U nekim trenucima i više od prijatelja, gde publiku uzdiže do nivoa članova porodice, nazivajući ih sve svatovima na njegovoj svadbi. Vrećo jednostavno ima ogroman potencijal da menja svest ljudi i to odlično radi kroz umetnost.
Naravno, bilo je tu i negativnih primera, kao što su pre skoro dve godine bile, nazovimo to kritikama što se na crvenom tepihu Sarajevo Film Festivala pojavio u haljini. Vrlo brzo je kritikama stao na put, tako što je tu haljinu nakon festivala prodao i sav novac dao u humanitarne svrhe. Tada je rekao da na ovom svetu ima više dobrih ljudi i da se uvek okreće ljudima koji ga vole. Neki od njih bili su i na njegovom koncertu u Beogradu, samo kad bi ti dobri ljudi bili malo glasniji i nadjačali one loše.
Isto bi bilo nepošteno ne reći da bi Vrećo, uzimajući u obzir njegov glas i talenat, trebalo da bude mnogo veća zvezda nego što jeste. Često kažem da je Bosna i Hercegovina pogrešila što ga nikada nije poslala na Evroviziju, iako je postojala inicijativa na društvenim mrežama, i što nije postao bosanski državni projekat kao što je Končita Vurst austrijski. Da li je to zato što ga se stide, jer ne žele da ih on predstavlja, ne znam!? Ali sada, kada postoje indicije da će postati srpski zet i možda se preseliti u Beograd, predlažem da sledeće godine Srbiju na Evroviziji predstavlja Božo Vrećo.


Dobitnica nagrade grada Minstera za međunarodnu poeziju je Milena Marković za roman u stihovima “Deca”. Podeliće je sa prevodiocima Mirjanom i Klausom Vitmanom


Vršilac dužnosti upravnika Srpskog narodnog pozorišta Dragana Milošević kaže da je Nikola Pejaković kao izvanredan umetnik uvek dobro došao u tim SNP-a, da glumi ili režira


Zbog solidarisanja sa kolegama iz Srbije koji trpe zbog lošeg odnosa države prema kulturi, i zbog cenzure, kompanija teatro Praga iz Lisabona otkazala je učešće na 59. Bitefu. Spasoje Ž. Milovanović, selektor programa kaže da je kad se priča o cenzuri, neophodno napraviti jasnu razliku između prošlogodišnjeg i ovogodišnjeg Bitefa


Ježi Gjedrojć, Autobiografija u četiri ruke (obradio i pogovor napisao Kšištof Pomjan), s poljskog prevela dr Ljubica Rosić; Centar za kulturnu dekontaminaciju, Beograd, 2026
Dan razotkrivanja, režija Stiven Spilberg; Kristoferi, režija Stiven Soderberg; Ton zločina, režija Danijel Roer
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve