Iza spiritualnog zanosa u pravilu se krije kvalitetan malj

Naslov ovoga razgovora preuzet je iz knjige Viktora Ivančića, Hrvoja Polana i Nemanje Stjepanovića Iza sedam logora: Od zločina kulture do kulture zločina (str. 156), a teolog Branko Sekulić, pisac knjige Prodor u srce sakraliziranog zločina (XX vek, Beograd, 2024) – koja je i povod za ovaj razgovor – nastavlja da kopa po tom, makar na prvi pogled, začuđujućem spoju reči “kultura zločina” i to u religijskom ključu. Verujemo, naime, da su kultura i zločin pojmovi suprotstavljeni koliko su to, recimo, život i smrt, dobro i zlo, te bi kultura kao bila, po našoj pozitivnoj predrasudi, na strani života, najdalje moguće od zločina i smrti. Sekulić, međutim, podastire vrlo neprijatan uvid da kultura, iskazana u svojoj religijskoj formi, ne samo da nije nevina kada je o zločinu reč, već da živo, silovito i delotvorno, a ponekad radosno i u zanosu, učestvuje u njemu. Kao ubedljiv primer takvog “rada religijski impregnirane kulture” Sekulić nudi jugoslovenske ratove. Jednako ga, međutim, zanimaju i mesta otpora toj i tako shvaćenoj (ubilačkoj) kulturi.

...

Radna i naučna biografija Branka Sekulića (1983) veoma je bogata, te pored knjiga objavljenih na engleskom jeziku, izdvajamo Krabulju kršćanskog vulgarizma: Fenomen etnoreligijantstva na prostoru bivše Jugoslavije (Ex libris, Rijeka, 2023), koja čini svojevrsnu celinu s poslednjom njegovom knjigom Prodor u srce sakraliziranog zločina. Sekulić je docent i predavač na Sveučilišnom centru za protestantsku teologiju “Matija V. Ilirik” u Zagrebu, osnivač i predsednik Instituta za teologiju i politiku (od 2023), direktor i predavač na Akademiji za teologiju i politiku (od 2023), te teološki urednik Festivala alternative i ljevice u rodnom Šibeniku (od 2014).

“VREME”: Šta je to sakralizirani zločin?

BRANKO SEKULIĆ: Ne samo uvjerenje da se dobro čini ubijanjem, već da se dobro čini upravo zbog ubijanja. To je patologija krvnika koji je, demonizirajući druge, stava da on sudjeluje u svetom ritualu čišćenja vlastitog životnog prostora od zloduha. Riječ je o svojevrsnom činu liturgijskih karakteristika, čiji je krajnji domet, da se poslužim Ivančićem, prezir prema tuđim žrtvama i glorifikacija vlastitih zločinaca. Stvarnost je to koju intenzivno živimo. Škole, ulice, sportski i kulturni centri, mostovi, pa čak i ikone nose imena i prikaze ratnih zločinaca, dok se njihove žrtve ne samo prešućuje ili negira, već prilaže javnosti kao dokazni materijal uspješnosti “svetog rata” koji je proveden. Prisjetimo se samo slavlja nakon masakriranja Vukovara ‘91. ili ushita nakon egzodusa iz Knina ‘95. Direktna je to posljedica blagoslova etnonacionalističkih agendi od strane stanovitih crkvenih struktura, prema čijim je parametrima politika etničkog čišćenja i genocida pojmljena kao božanski akt stvaranja svijeta, vlastitog svijeta, onog temeljito filtriranog od prisutnosti drugoga.

Ako idemo tragom Ivančićevih i vaših analiza (ne smemo zaobići ni Ivana Čolovića), kultura se pojavljuje kao pogonsko gorivo svih zamislivih (i nezmislivih) nepočinstava. Koristite Čolovićevu kovanicu “krvtura”…

Štoviše, Čolovićev termin krvtura nalazi se u samom temelju Ivančićeve teze o kulturi zločina, a i u samim fundamentima onoga što ovdje, da se dometnem Konstantinovića, funkcionira kao palanačka teologija koju razmatram. Čolović je, naime, prvi na ovim prostorima, barem koliko je meni poznato, razbio čuveni mit kako se kultura i zločin međusobno isključuju jasno pokazavši da je jedina kultura koja je u nas temeljito uhvatila korijenja, ona eliminiranja drugoga. Dokaz tome su i razne akademije nauka, društva pisaca, udruženja književnika, udruženja kulturnih djelatnika, državne radio televizije i sl. koje su na prijelazu iz osamdesetih u devedesete godine, kako Mark Tompson lijepo naslovom svoje knjige Kovanje rata sugerira, rat uporno kovali. Kada je kritični moment dosegnut, ideolozi su, reći će Čolović, odbačeni, a ideologija je preuzeta od predstavnika udarnih etnonacionalističkih politika. Time je klanje moglo otpočeti, otkrivajući nam doskora, baš kako Ivančić napominje, da je u tim novim nacionalnim projektima likvidacija jedina kreacija. Kada pak u to sve skupa dodate i mirođiju tamjana, tada se likvidacija sa svjetovne diže na sakralnu razinu i počinje priča o svetosti vlastite kulture koja poprima konture božanstva, Boga kao takvoga. S tim da je Bog ovdje, da se opet referiram na Konstantinovića, shvaćen kao tek jedna palanačka norma, kao Bog-rod, bog srdžbe i bijesa koji svakom sudi onako kako se ponaša prema rodu. Naše kulture su miropomazane upravo na oltaru takvih božanstava.

Šta vas je potaklo na otvaranje teološke perspektive u jednoj temeljno obrađenoj tematici? Šta nudi teološka perspektiva u odnosu na, recimo, filozofski, sociološki ili antropološki ugao iz kojeg se proučava etnonacionalizam?

Dobro ste rekli, tematika je temeljito obrađena, međutim, ogroman dio te građe je, kako je dobro zamijetio Maks Berholc u svojoj knjizi Nasilje kao generativna sila, deskriptivne prirode, te u mnogo čemu manjka objašnjenje problematike o kojoj razgovaramo, a i u kojoj, na kraju krajeva, živimo. Nedostatak o kojem je riječ je još uočljiviji kada se navedenoj problematici pristupi iz pozicije religije, a religijski aspekt je, uz dužno poštovanje prema svim ostalima, ipak ključan, jer se pokazalo da je svaki pokušaj razdora među etnijama na prostoru bivše Jugoslavije temeljen na kulturnim, običajnim, fizionomnim, jezičnim i inim različitostima, bio jalov dok se u čitavu priču nije uključila upravo religijska dimenzija. Tada se dobila jasna podjela na Hrvate katolike, Srbe pravoslavce i Bošnjake muslimane kao nešto suštinski nespojivo, odnosno suprotstavljeno. Stoga, bez normaliziranog religijskog segmenta, mi naprosto na ovim prostorima nećemo imati normalizirano društvo, a bez dekonstrukcije sakralnog dodatka etnonacionalizmu ne postoji mogućnost ispravnog razumijevanja pogubnosti politika koje su nas dovele do toga da etnički čiste prostore doživljavamo kao obećanu zemlju.

Šta znači “normalizirani religijski segment”?

Da ne trošimo riječi odviše, u najkraćim crtama, to u postjugoslavenskom slučaju primarno pretpostavlja odvraćanje stanovitih religijskih struktura i njihovih pobornika od “duhovne potpore” ratnim zločincima, ratnim profiterima i privrednim kriminalcima. Primijetite da je ovdje riječ o religiji, ne o vjeri, a to su, barem gledano iz kršćanske perspektive, dvije različite, a počesto i oprečne stvari. Vjera je nasljeđe prakse Isusa iz Nazareta, a religija je sustav vjerovanja koji se u određenom sociopolitičkom kontekstu oko tog nasljeđa izgradio. Samim time, religijska institucija, to jest u ovom slučaju crkva, sama po sebi nema težinu koju ima praksa Nazarećanina objedinjena u vidu evanđelja, već crkva tu težinu dobiva isključivo ukoliko sadržaj evanđelja slijedi i ispunjava. Slijediti i ispunjavati sadržaj evanđelja znači, primarno, brinuti za one najnemoćnije u društvu i ustajati protiv društvene nepravde. I to sve do razine vlastite smrti ukoliko ustreba, baš kao što je to i sam Nazarećanin pokazao kada ga je tadašnji političko-religijski establišment razapeo u ime očuvanja svojih privilegija. Stoga, kad to sve razmotrimo, vrlo je jasno na čijoj su strani religijske institucije na našim prostorima mahom dosad bile. Ako netko slučajno ima problema sa razumijevanjem, napomenimo – na strani onih koji su razapinjali. Normalizacija religije je pak proces tomu oprečan.

U jugoslovenskim ratovima (kao što pokazujete) ponovo je uspostavljena snažna veza između države i religije, a posledice su bile katastrofalne. Razdvajanje politike i religije smatra se, već nekoliko vekova (makar u Evropi), bitnim civilizacijskim dostignućem. Kako danas vidite tu vezu?

Najveća zabluda počiva upravo u tome što se drži da je ta veza nekad bila prekinuta, a radi se, u principu, o kontinuitetu sprege između etnonacionalnog i religijskog elementa koji se može jasno pratiti od tridesetih godina prošlog stoljeća naovamo. Razlika je samo u tome što se ono što se nekad manifestiralo kao etnofiletizam, danas ukazuje kao fenomen kojeg nazivam etnoreligijantstvom. Etnofiletizam je, pojednostavljeno rečeno, spoj etnonacionalnog i religijskog momenta u kojem se etnički (nacionalni) aspekt stavlja ispred religijskog aspekta, dok etnoreligijantstvo podrazumijeva stavljanje točno određenog etnonacionalističkog koncepta ispred religijskog aspekta. Drugim riječima, ako je etnofiletizam podrazumijevao da je za biti pravoslavac dovoljno biti Srbin, odnosno za biti katolik dovoljno biti Hrvat, za etnoreligijantstvo to nije dovoljno, te pretpostavlja da pravoslavac njeguje ideju Dražina četništva, odnosno katolik ideju ustaštva. Ukratko, ako etnofiletizam držimo herezom, etnoreligijantstvo moramo poimati kao zločin, jer za razliku od etnofiletizma koji hini nekovrsni romatičarski odnos naroda i vjere, etnoreligijantstvo nedvosmisleno generira blagoslov politici etničkog čišćenja i genocida. Međutim, ova, nazovimo je, vulgarizacija odnosa između etnonacionalnog i religijskog aspekta nije samo postjugoslavenska, balkanska specifičnost, već ako uzmemo u obzir da od trenutno 110 sukoba koji se u svijetu vode, ogroman postotak njih ima etno(nacionalno)-religijski karakter, te ako uzmemo u obzir trijumfalni povratak političkih religija posljednjih dvadesetak godina, tada postaje posve jasno kako je ideja sekularizma na aparatima, a vodi se mrtva trka u svijetu tko će je prvi isključiti. Zasad dajem prednost islamskom fundamentalizmu i američkom “bijelom kršćanskom nacionalizmu”.

Važan “pojmovni lik” vaše knjige je fra Srećko Badurina, sveštenik koji se žestoko suprotstavljao političko–religijskom establišmentu. Zbog čega vam je bitna ovakva personalizacija?

Zajedno sa Franjom Starčevićem čini okosnicu praktične primjene mojeg teološkog koncepta direktno suprotstavljenog onom što nazivam fenomenom etnoreligijantstva, figurativno rečeno, rodnom kućom sakraliziranog zločina. Koncept je to sastavljen od etnokulturne empatije, grane socijalne psihologije, koja, ukratko, zagovara nužnost ulaženja u cipele drugih kako bi ih se moglo adekvatno shvatiti i prosuditi, te obrata, predstavljenog u novozavjetnoj epizodi susreta Kanaanke i Isusa, kada Isus razbija višestoljetnu etničku mržnju koja je postojala između Kanaanaca i Židova, dotad pojmljenih kao smrtnih neprijatelja. Primijenjeno na naš kontekst, to je ono što je Badurina radio tokom devedesetih uporno se protiveći bilo kakvoj generalizaciji Srba i pravoslavlja, inzistirajući na razlikovanju manipulatora od manipuliranih, te tvrdeći, da bez obzira što na momente podliježe niskim strastima zbog srpske agresije na Hrvatsku, on kao biskup nema pravo propovijedati sebe umjesto Krista. Pazite, ne prelazite preko ovog olako, “kao biskup nema pravo propovijedati sebe umjesto Krista”, to je, naime, test koji je malo tko od onih koji tvrde da su vjernici u stanju položiti. Dakle, vi imate konkretan primjer u vremenu međuetničkog konflikta koji svjedoči da se sa najviše prelatske pozicije, one biskupske, postupalo drugačije od općeprihvaćene ratnohuškačke agende, a o tome gotovo da i nema spomena. Možda je problem upravo i u tome što on za razliku od Stepinca i Velimirovića nije svetac podjela, već, praktički, jedina osoba na kojoj je ekumenski dijalog između hrvatske katoličke i srpske pravoslavne zajednice moguće uspostaviti.

Crkve su u jugoslovenskim ratovima, kako pokazujete, odveć često bile na strani progonitelja, a ne progonjenih. Otkud crpite optimizam (ako je uopšte reč o optimizmu) da čak i izuzetni pojedinci, poput Badurine, mogu pokrenuti moćan ckveni mehanizam na drugu stranu?

Veliki Danilo Kiš je jednom prigodom napisao kako on ne želi živjeti u miru sa čitavim svijetom, već sa samim sobom, a to je negdje okvirno i moja deviza, s tim što bih ja još samo nadodao kako bi se vjerojatno već odavno predao da imam kome. Shodno tomu, da li će crkveni mehanizam na ovim prostorima postati nešto više od križarskog pohoda na slobodu duha, te da li će političke strukture ovdje biti ikad više nešto drugo od, načelno, kriminalnih, mene ne opterećuje odviše, ali sam siguran da doprinositi njihovu porazu, svaki dan u svakom pogledu, i te kako ima smisla – mišlju i djelima.

Kako razumete poziv teologa? Vaš poziv se ne iscrpljuje u ovakvoj vrsti kritike, ma koliko ona bila nužna i dragocena.

Kako god definirali teologa u kršćanskom smislu, on je, prije svega, slijednik prakse Isusa iz Nazareta, brutalno umorenog pod optužbom političkog pobunjenika. Njegov krimen je počivao u kritici tadašnjih političko-religijskih normativa i struktura koje ih podržavaju, tvrdeći, primjerice, kako očuvanje čovjekova života u određenim slučajevima ima prioritet nad zakonima i kako nije bitno tko govori nego što govori. Čistota njegova angažmana je bila jasna i nedvosmislena, te libljena bilo kakva straha i autocenzure. Stoga, za mene su teolozi isključivo oni koji odišu takvim načinom djelovanja, dok u sve ostale koji, kako bi rekli Slovenci, teolozima kliču a tako ne djeluju, nekako sumnjam, oprezno gledajući da li po džepovima možda nemaju kakve čavle, spremne za asistiranje nekom novom razapinjanju.