Iz Rusije s nemirom

Pišući prije nekoliko mjeseci na ovim stranicama („Vreme“ 1069) o Džonu le Kareu i Nijemcima, a povodom činjenice da je Le Kare dobio Geteovu nagradu, Miloš Vasić je ustvrdio kako se ovaj pisac poslije njemačkih tema više okrenuo Rusima („Kasnije će se Le Kare okrenuti Rusima. Mogli bi i oni da mu daju neku ovakvu nagradu, naročito posle Ruske kuće i Single & Single; barem se meni tako čini. Le Kare, naime, ima njuh za ljude i ljudsko – čak i u ovako nezgodnim temama kakva je ta hladnoratovska i kasnija špijunaža. I to je velika razlika. Ako smo baš zapeli, ljudi i ljudsko na gubitku su u svim njegovim romanima. Ali ih barem ima – i to jako uverljivo.“)

I novi Le Kareov roman nastavlja se, u smislu bavljenja ruskom temom, na Rusku kuću i Single & Single. Originalno objavljen 2010, Our Kind of Traitor već godinu dana kasnije dostupan je i u srpskom prevodu kao Izdajnik po našem ukusu (Evro-Giunti, Beograd, 2011, sa engleskog preveo Danko Ješić). Glavni protagonista romana Peregrin Peri Mejkpis jedan je od onih lekareovskih idealista već poznatih njegovim čitaocima iz nekih ranijih djela, tridesetogodišnji profesor engleske književnosti i sjajan sportista amater, koga će upravo vješto igranje tenisa uvući u koloplet pranja novca, špijunaže i politike, u onom pogrdnom smislu u kojem se ova riječ kolokvijalno najviše koristi. Nenametljivim referiranjem na Orvela koji je tema ciklusa predavanja koje Peri drži svojim studentima, Le Kare već s početka prvog poglavlja ilustruje njegovu razočaranost savremenom Velikom Britanijom. Usprkos solidnom poslu i stabilnoj vezi sa mladom i uspješnom advokaticom Gejl, u Periju ključa nezadovoljstvo. Baš u vrijeme dok prelama šta da u budućnosti čini sa svojim životom, dok s Gejl provodi godišnji odmor na Antigvi, Peri će upoznati ruskog tajkuna Dmitrija Dimu Krasnova i njegovu neobičnu porodicu. Dima je ozbiljno navučen na tenis, a Peri je trenutno najbolji teniser u okolini, pa njih dvojica najprije postaju teniski partneri. U narednim danima to se poznanstvo produbljuje, da bi naposljetku Dima odlučio da Perija iskoristi kao vezu preko koje bi britanskim vlastima, zapravo ondašnjim službama, ponudio stanovite vitalne informacije, očekujući zauzvrat azil za sebe i svoju porodicu.

Novonastala situacija, kako se to kaže, stvara jaz u odnosima između Perija i Gejl, naročito jer svako od njih od onog drugog nešto krije; Peri suštinu onoga što je saznao od Dime, a Gejl činjenicu da se zbližila s Natašom, Diminom prelijepom kćerkom tinejdžerske dobi, te da joj je ova otkrila svoju najveću tajnu. Nakon što Peri kontaktira službe, Le Kare ima priliku da iznova iscrta nekoliko sjajno isprofilisanih likova iz obavještajnog sektora. Kao i u romanima iz hladnoratovskog perioda, to, naravno, nisu džejmsbondovski junaci bez straha i mane, nego tek obični ljudi s pokojom ljudskom vrlinom, a brojnim ljudskim-odveć-ljudskim manama. Ne eksperimentišući suviše, ali i ne vodeći radnju jednoznačno hronološki, uz filmske promjene perspektive i zanimljive digresije, Le Kare je još jedanput pokazao da je odavno nadrastao zabran žanra i da njegovi romani pripadaju pravoj (umjetničkoj) književnosti. Pošto po pravilu piše o dobro obrazovanim likovima, Le Kare može, na način donekle sličan Čendlerovom, u uzbudljivu životnu priču utkati i poneki zgodan i efektan književni citat ili parafrazu. Opisujući, recimo, kako Dima može puno da popije, a da se na njemu ništa ne vidi, Peri navodi Hektora, jednog od obavještajaca s kojim sarađuje, da se prisjeti P.Dž. Vudhausa koji je opisujući nekog sličnog nezaboravno primijetio kako je to jedan od onih tipova rođenih s manjkom od nekoliko pića.

Nije ovo mjesto za detaljno opisivanje silnih mahinacija koje je Dima spreman otkriti Britancima, ali valja barem naznačiti da se radi o lopovlucima koji u smislu tehničke provodivosti djeluju sasvim realistično, dok su u etičkom smislu šokantni i uznemirujući, a da u mnogima od njih savršeno sarađuju briselska korumpirana EU birokratija i ruska kriminalno-tajkunska kamarila. Umreženost visoke politike i krupnog kriminala nije karakteristična samo za naše strane, u to uostalom mogu vjerovati samo jako naivni. A kad smo kod naših strana, dodajmo i da se neka od neformalnih druženja evropskih političara i ruskih tajkuna zbivaju na plovilima uz obalu lijepog plavog Jadrana.

Realističnost detalja nešto je na šta je Le Kare navikao svoje čitaoce, ne samo kad opisuje na šta su sve spremni razni pokvarenjaci. Kad, recimo, opisuje pejzaže, Le Kare bježi od larpurlartističke raskošni, ali je istovremeno i mnogo dalji od bedekerskih banalnosti denbraunovskog tipa. Isto tako, Le Kare je pisac što zna vrlo dojmljivo ući u psihologiju svojih likova, podjednako muških i ženskih. I Gejl, i Dimina žena Tamara, i njegova ćerka Nataša, recimo, punokrvni su karakteri, bez traga klišea. Također, Le Kare s lakoćom skida i duh vremena, od nekih dokumentarnih detalja do uloge koju u svakodnevici igraju različiti digitalni gedžeti.

Na kraju, kako to kod Le Karea već biva, i kako je rečeno u već citiranom Vasićevom fragmentu, ljudi i ljudsko su na gubitku. Čitalac Izdajnika po našem ukusu, međutim, nikako nije na gubitku.

Džon le Kare foto: white hare productions limited