AleksandraGlovacki: Ružni; režija PredragŠtrbac; igraju GoranJevtić, JovanaMiškovićiVladimirAleksić; Malo pozorište "Duško Radović" i Belef-centar
NETRPELJIVOST PREMA RAZLIČITOSTIMA: Ružni
„Bilo jednom… Šta je to bilo jednom?“ Već ovom prvom rečenicom svog komada Ružni, autorka Aleksandra Glovacki razgrađuje klasičnu naraciju bajke i otvara dilemu da li njen junak može da se izbori za svoju priču, da li može da je, u ovom našem nesrećnom svetu, ispriča bez straha i stida. U nastavku komada, ređaju se manje ili više povezane epizode u kojima se, uz najslobodnije asocijacije na bajku Ružnopače, otkrivaju uzroci te početne frustracije: u pitanju je, naravno, netrpeljivost prema različitostima. Glavni junak drame se preobražava iz scene u scenu (ili se to, možda, zove odrastanje?), ali je u svakoj različit, drugačiji i neprihvaćen: dečak koji neće da se druži s drugom decom, tinejdžer koji se buni i ne želi da se dopada drugima, mladić koji čezne da postane baletski igrač, umetnik koga mobilišu u vojsku, itd. Kao njegovo neprijateljsko okruženje, javljaju se različite grupacije: roditelji, vojnici, homofobi, navijači, profesorke baleta…
Drama ima krajnje otvorenu strukturu – od čega, uzgred, stilski odudaraju neki docirani i visokoparni iskazi („ukidao je inerciju po kojoj sistem funkcioniše“, „hodajuće tvrđave samozadovoljstva“) – što od nje, zapravo, čini predložak za scensku igru. Glumci Goran Jevtić, Jovana Mišković i Vladimir Aleksić, koristili su ovaj tekst, a u saradnji s rediteljem Predragom Štrpcem, kao polazište za improvizacije, pa su dodavali građu iz sopstvenih života i slobodno razmaštavali scenske situacije. Reditelj i njegov scenograf Vesna Štrbac, organizovali su scensku igru – a reč „igra“ je, za ovakav pozorišni jezik, zaista najprimerenija – po principu minimalizma i multifunkcionalnosti. Scene i njihovi odogovarajući prostori, oblikovani su pomoću samo nekoliko stolica i stolova: oni su bili zakloni u vojnom egzerciru, podijum za ples, (metaforički) kavez kojim majka ograđuje dete od spoljnog sveta, itd.
Najzastupljeniji vid improvizacije bio je prekidscenskeiluzije, odnosno privatno ophođenje glumaca, i to kako između njih samih (zanatske rasprave oko predstave) tako i s publikom. Komunikacija s publikom je danas, najčešće, prevaziđen, opsenarski i jeftin trik pozorišta koje želi da bude moderno. Međutim, i pored koncepcijskih rezervi prema ovom rešenju, mora se priznati da, u konkretnoj predstavi, komunikacija s publikom vrši funkciju i može da ima smisla, jer njena izrazita žestina i provokativnost dovodi gledaoce u položaj ružnogpačeta, tera ih da iskuse na vlastitoj koži kako izgleda kada si obeležen, prozvan, izložen i ismejan.
Ali, nisu samo gledaoci dovedeni u neprijatnu situaciju izloženosti. Glumci su bili još suroviji prema sebi samima, jer su u tekst komada unosili vlastita iskustva različitosti, izopštenosti i ugroženosti, te ih na najdirektniji način saopštavali publici. Te njihova lična iskustva kretala su se u rasponu od, humorom ublažene priče o različitosti crvenokosog deteta (Vladimir Aleksić), preko uzbudljive i poštovanja vredne ispovesti o problemima s policijom zbog drugačijih odevnih i životnih stilova (Goran Jevtić), do takođe uzbudljivih žalbi na sramne prepreke na koje mlada glumica nailazi u svom poslu (Jovana Mišković). Ova poslednja ispovest se posebno istakla, jer su lične žalbe na glumački život duhovito povezane sa samom tom profesijom: umetnute su u delove tekstova iz različitih tragedija (Antigona, Hamlet, itd). Duhovitost tog kompiliranog monologa izazivala je smeh, ali je zato tragički stil igre, povezan s pričom o sudbini mlade glumice, istovremeno izazivao uzbuđenje, što je još jednom potvrdilo utisak da od Jovane Mišković mogu da se očekuju najviši umetnički rezultati.
I šta da se kaže na kraju? Predstava Ružni, rađena u koprodukciji Malog pozorišta „Duško Radović“ i Belef-centra, ima nekih problema. Da tekst ima veće ambicije, moglo bi da se debatuje o psihološkoj ili sociološkoj razvijenosti problema ugroženosti usled različitosti; privatna komunikacija među glumcima deluju infantilno i passé; može da se raspravlja o elaboriranosti strukture cele predstave i razgovetnosti nekih njenih scenskih znakova; ima momenata komičarske samodopadljivosti… Ipak, te se primedbe povlače pred izrazitom energijom glumačke igre, pred činjenicom da nam ova predstava snažno predočava, na emocionalnom i energetskom planu, iskustvoizopštenosti, da uspeva da nas, putem pozorišnog uzbuđenja a ne knjiške kontemplacije, uzdrma, pokrene i natera na razmišljanje o sudbini različitih. Kao takva, ona se izdvaja kao najznačajnije ostvarenje u dosadašnjem delu Belefa… A, različitost je ružna samo za ružne; one ružne iznutra.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Kod samih plovnih vrata luke, „Kontakt 2025.” prošle subote zakucao je završni udarac za ovaj put, koncert beogradskih Partibrejkersa. Jer, pre tri godine su na Sajmu slavili svoj 40. rođendan, ali sad je pravo vreme za autentični bunt rokenrola u Srbiji
Rezultati vojvođanskih konkursa za kulturu neskriveno ukazuju da Pokrajina ne želi da pomaže one koji su podržali studente. A to su Sterijino pozorje, Egzit, Akademija umetnosti, Tvrđava teatar, Šekspir festival, Akademska knjiga...
U utorak 3. juna, dodelom nagrada i programom pod nazivom Epilog u ritmu, završeno je jubilarno 70. Sterijino pozorje. Ovaj festival je tačna slika situacije u kojoj se nalazi naše pozorište uvek – čak i onda kada pozorišna javnost nije zadovoljna načinom podele nagrada, ili onda kada se čini da selekcija nije “pravedna”. Zato u ovom tekstu neće biti reči o svih 12 predstava (devet u takmičarskom programu i tri u Krugovima), koje je odabrala selektora Ana Tasić, već o pokušaju da se uhvati slika naše teatarske situacije
Žitelje Kosjerića i Zaječara zapala je velika simbolička dužnost. A to je da svojim glasom odbrane čast Srbije od revizionističkog režima koji joj pljuje u oči pretvarajući žrtve u krivce i čije nasilje i laži zaista podsećaju na fašizam
Petorica režimskih batinaša pretukla su studenta Pravnog fakulteta u Beogradu Petra Živkovića. Dok od slučaja Miloša Pavlovića vlast pravi politički cirkus, policija je u noći između ponedeljka i utorka odbila da primi prijavu za premlaćivanje Živkovića
Svako ko proda glas, postaje kmet na Vučićevoj latifundiji. Svako ko ćuti na kapuljaško nasilje, pristaje i na pravo prve bračne noći naprednjačkih velmoža. Možemo i moramo bolje od toga
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!