AleksandraGlovacki: Ružni; režija PredragŠtrbac; igraju GoranJevtić, JovanaMiškovićiVladimirAleksić; Malo pozorište "Duško Radović" i Belef-centar
NETRPELJIVOST PREMA RAZLIČITOSTIMA: Ružni
„Bilo jednom… Šta je to bilo jednom?“ Već ovom prvom rečenicom svog komada Ružni, autorka Aleksandra Glovacki razgrađuje klasičnu naraciju bajke i otvara dilemu da li njen junak može da se izbori za svoju priču, da li može da je, u ovom našem nesrećnom svetu, ispriča bez straha i stida. U nastavku komada, ređaju se manje ili više povezane epizode u kojima se, uz najslobodnije asocijacije na bajku Ružnopače, otkrivaju uzroci te početne frustracije: u pitanju je, naravno, netrpeljivost prema različitostima. Glavni junak drame se preobražava iz scene u scenu (ili se to, možda, zove odrastanje?), ali je u svakoj različit, drugačiji i neprihvaćen: dečak koji neće da se druži s drugom decom, tinejdžer koji se buni i ne želi da se dopada drugima, mladić koji čezne da postane baletski igrač, umetnik koga mobilišu u vojsku, itd. Kao njegovo neprijateljsko okruženje, javljaju se različite grupacije: roditelji, vojnici, homofobi, navijači, profesorke baleta…
Drama ima krajnje otvorenu strukturu – od čega, uzgred, stilski odudaraju neki docirani i visokoparni iskazi („ukidao je inerciju po kojoj sistem funkcioniše“, „hodajuće tvrđave samozadovoljstva“) – što od nje, zapravo, čini predložak za scensku igru. Glumci Goran Jevtić, Jovana Mišković i Vladimir Aleksić, koristili su ovaj tekst, a u saradnji s rediteljem Predragom Štrpcem, kao polazište za improvizacije, pa su dodavali građu iz sopstvenih života i slobodno razmaštavali scenske situacije. Reditelj i njegov scenograf Vesna Štrbac, organizovali su scensku igru – a reč „igra“ je, za ovakav pozorišni jezik, zaista najprimerenija – po principu minimalizma i multifunkcionalnosti. Scene i njihovi odogovarajući prostori, oblikovani su pomoću samo nekoliko stolica i stolova: oni su bili zakloni u vojnom egzerciru, podijum za ples, (metaforički) kavez kojim majka ograđuje dete od spoljnog sveta, itd.
Najzastupljeniji vid improvizacije bio je prekidscenskeiluzije, odnosno privatno ophođenje glumaca, i to kako između njih samih (zanatske rasprave oko predstave) tako i s publikom. Komunikacija s publikom je danas, najčešće, prevaziđen, opsenarski i jeftin trik pozorišta koje želi da bude moderno. Međutim, i pored koncepcijskih rezervi prema ovom rešenju, mora se priznati da, u konkretnoj predstavi, komunikacija s publikom vrši funkciju i može da ima smisla, jer njena izrazita žestina i provokativnost dovodi gledaoce u položaj ružnogpačeta, tera ih da iskuse na vlastitoj koži kako izgleda kada si obeležen, prozvan, izložen i ismejan.
Ali, nisu samo gledaoci dovedeni u neprijatnu situaciju izloženosti. Glumci su bili još suroviji prema sebi samima, jer su u tekst komada unosili vlastita iskustva različitosti, izopštenosti i ugroženosti, te ih na najdirektniji način saopštavali publici. Te njihova lična iskustva kretala su se u rasponu od, humorom ublažene priče o različitosti crvenokosog deteta (Vladimir Aleksić), preko uzbudljive i poštovanja vredne ispovesti o problemima s policijom zbog drugačijih odevnih i životnih stilova (Goran Jevtić), do takođe uzbudljivih žalbi na sramne prepreke na koje mlada glumica nailazi u svom poslu (Jovana Mišković). Ova poslednja ispovest se posebno istakla, jer su lične žalbe na glumački život duhovito povezane sa samom tom profesijom: umetnute su u delove tekstova iz različitih tragedija (Antigona, Hamlet, itd). Duhovitost tog kompiliranog monologa izazivala je smeh, ali je zato tragički stil igre, povezan s pričom o sudbini mlade glumice, istovremeno izazivao uzbuđenje, što je još jednom potvrdilo utisak da od Jovane Mišković mogu da se očekuju najviši umetnički rezultati.
I šta da se kaže na kraju? Predstava Ružni, rađena u koprodukciji Malog pozorišta „Duško Radović“ i Belef-centra, ima nekih problema. Da tekst ima veće ambicije, moglo bi da se debatuje o psihološkoj ili sociološkoj razvijenosti problema ugroženosti usled različitosti; privatna komunikacija među glumcima deluju infantilno i passé; može da se raspravlja o elaboriranosti strukture cele predstave i razgovetnosti nekih njenih scenskih znakova; ima momenata komičarske samodopadljivosti… Ipak, te se primedbe povlače pred izrazitom energijom glumačke igre, pred činjenicom da nam ova predstava snažno predočava, na emocionalnom i energetskom planu, iskustvoizopštenosti, da uspeva da nas, putem pozorišnog uzbuđenja a ne knjiške kontemplacije, uzdrma, pokrene i natera na razmišljanje o sudbini različitih. Kao takva, ona se izdvaja kao najznačajnije ostvarenje u dosadašnjem delu Belefa… A, različitost je ružna samo za ružne; one ružne iznutra.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
U organizaciji Konzulata Jamajke, a po ideji počasnog konzula gospodina Mirka Miljuša, YU Grupa je u martu spakovala kofere i odletela na Jamajku. Tamo je snimala stare pesme u rege žanru, a nikad mlađi Jelići dali su svoj doprinos već aktuelnom projektu pod nazivom “Prekookeanski most”.
Umesto in memoriam: Good Vibrations i Brajan Vilson (1942‒2025)
Cela priča o Brajanu Vilsonu, nedavno preminulom geniju pop muzike i lideru The Beach Boys-a, prelama se kroz priču o njihovom apstraktnom hit singlu za sva vremena Good Vibrations
U drugom činu Leone i Glembaj zarili su se jedan u drugog ko kobac u kopca. Taj surovi obračun završio je Glembajevom smrću. U samrtnom hropcu uz pojavu barunice Kasteli, stari Glembaj završio je u naručju sina. To je omaž Mikelanđelu i njegovoj skulpturi “Pijeta”. Scenu “Pijeta” smislio je Danilo Marunović
Ivan Antić, Kajzermilen glič (mikroputopis u tri glasa), PPM Enklava, 2025
Kajzermilen je četvrt u Beču, svakako ne prva koja pada na pamet kada se pomisli na ovaj grad, ali, sa svojim golim i sivim distopijskim prostorima, otuđenim “totalitarizmom dimenzija”, možda paradigmatična za savremeni svet. U tom okruženju troje Antićevih lirskih junaka ostavlja utisak postflanera, besciljnih uličnih hodača, koji se kreću gradskim prostorom u kome, uprkos precizno popisanim tragovima ljudskog prisustva, kao da nema ničega
Završna predstava Instituta za umetničku igru „Human design“ bavi se pitanjem identiteta zadatog rođenjem i čovekovom potrebom da sam izabere ono što oseća da jeste
Ekspo je za naprednjačku elitu razlog da dobro potegne. Pogotovo što sluti da će im to čerupanje narode i države biti poslednji valcer. Posle kud koji mili moji
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!