img
Beograd, 18°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Izbori 2026
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Izbori 2026
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Pozorište

Govornica, Jagoš Marković

20. februar 2003, 22:45 Ivan Medenica
Copied

Jagošev univerzum

Teatar „Bojan Stupica„; Režija: Jagoš Marković; Igraju: Rade Marković, Ksenija Jovanović, Predrag Ejdus, Olga Odanović, Vojin Ćetković…

Po nekoj ustaljenoj šemi, pozorišna kritika obično počinje prikazom dramskog teksta. Međutim, kada je u pitanju odlična predstava Govornica, premijerno izvedena u Teatru „Bojan Stupica“, ova metodologija ne bi bila primerena zato što dramski prvenac reditelja Jagoša Markovića ne deluje kao potpuno autonomno umetničko delo; reč je o svojevrsnoj partituri koja služi samo kao polazište za jednu osobenu, neponovljivu, drugim rediteljima neprikladnu vrstu teatra – za teatar Jagoša Markovića. Zato je potpuno iluzorno posmatrati i analizirati ovaj dramski tekst nezavisno od celine predstave; on je samo jedan – ne i najvažniji – deo integralnog scenskog teksta, čiji su ravnopravni konstituenti još i fizički aritkulisana glumačka igra, muzika, svetlo, prostorno i kostimsko rešenje. Tako je, u predstavi Govornica, Marković napravio važan, suštinski pomak u svojoj poetici: umesto da, kao dosad, radikalno prilagođava (nekad do neprihvatljivih razmera) dramske tekstove svom scenskom univerzumu, on je sad sâm ponudio osnovu za građenje tog univerzuma. Time je potvrdio utisak da je jedan od retkih – ako ne i jedini – reditelj u našem dramskom pozorištu kome nije cilj samo da „ispriča priču“, što je vrhunska estetička ambicija u Srba, već da nadahnuto kreira (u punom značenju te reči) samobitne scenske svetove.

Ta dramska partitura je vrlo jednostavna: grupa groteskno stilizovanih kreatura tiska se ispred telefonske govornice, svako od njih pokušava da uspostavi kontakt sa odsutnim ljudima. Istovetni (ili vrlo slični) telefonski razgovori se ponavljaju tri puta i to s velikim vremenskim pauzama, tako da su junaci na kraju groteskno-apsurdni metuzalemi. Između tih pojedinačnih priča ima minimalno dodira i preplitanja, ako se izuzmu poslovična negodovanja i dobacivanja iz naših redova i jedna bračna storija koja povezuje dvoje junaka, tako da se stvara utisak niza sastavljenog od „solo-numera“.

Naravno, ove numere su povezane na jednom višem nivou. One grade organsku celinu, jedan sveobuhvatan, felinijevski, tužno-smešan svet čiji nosioci beznadežno troše svoje nesrećne živote u mučnom traganju za srećom, smislom, ljubavlju i razumevanjem. Vreme koje protiče ne donosi nikakve promene, osim biološkog propadanja. Taj svet grade: stara gospođa koja čeka vizu da bi videla egipatske piramide, mladić koji u promeni pola bezuspešno traži sreću, mladi vojni invalid koji je, zadojen romantičnim šlagerima, želeo da bude srspki Zoro, stari, bogati i bahati gazda koji preklinje majku da ga podrži u hiljaditom bračnom poduhvatu… Većina ovih tipova funkcioniše i na univerzalnom i na lokalnom nivou, a samo pojedini predstavljaju ekskluzivne, mada prilično pojednostavljene primerke našeg sveta (penzionerka koja opsesivno prati latinio-sapunice i još opsesivnije razvija teorije zavere).

Iako je na početku istaknuto da ovu dramsku partituru ne treba posmatrati nezavisno od drugih aspekata predstave, opet zapadamo u grešku da je izolovano analiziramo. Dakle, nijedan od ovih uvrnutih, grotesknih, tužno-smešnih tipova ne bi bio scenski plastičan i artikulisan da početna Markovićeva dramska skica nije bila nadahnuto glumački nadograđena. Čak se čini da ovde imamo tipičan primer radioničarskog rada na predstavi, s obzirom na to da je u građenju partiture korišćena i građa iz privatnog života glumaca… Zajedno s rediteljem i glumcima, potpuno ravnopravni kreator ovih tipova je i Biljana Dragović, koja je osmislila tačne, diskretno znakovite kostime.

Nažalost, nema dovoljno prostora da se svakom od ovih glumačkih ostvarenja posveti zasluženi prostor. Ako treba napraviti neki izbor, onda se izdvajaju Ksenija Jovanović u potresnoj i nimalo patetičnoj ulozi stare gospođe koja čezne za bekstvom u egzotične predele, Predrag Ejudus u oštroj persiflaži ostarelog ljubavnika-edipovca, Marinko Madžgalj u uzbudljivoj ulozi nesrećnog srpskog ratnika iz devedesetih, Vojin Ćetković u nimalo karikiranoj ulozi osobe duboko nesrećne i u jednom i u drugom polu, i Olga Odanović u neodoljivoj komičarskoj ulozi dosadne i lucnute „vokalne umetnice“ (raskošna bravura sa neverovatno brzim govorom gde se namerno razumeju samo pojedine reči, one koje su bitne za građenje lika). Pored njih, zapažene uloge su napravili i Đurđija Cvetić (Elena), Aleksandar Srećković (Vukašin), Cvijeta Mesić (penzionerka), Stefan Kapičić (čovek iz šume) i Rade Marković (Poeta).

Jedini lik koji se scenski izdvaja iz ovog grotesknog univerzuma je upravo Poeta Radeta Markovića; on je prostorno odvojen od drugih, nalazi se na jarko osvetljenom uzvišenju, lice mu krasi osmeh pun blage ironije i razumevanja, a jedini tekst koji izgovara su stihovi pesme „Među javom i med snom“. Reditelj, s pravom, nije insistirao na nekom izričitom značenju ovog scenskog rešenja, tako da demijurška izdvojenost i superiornost ovog lika može da se tumači na različite načine. Ipak, on je najpre, kao što mu i ime kaže, simbol umetnosti koja jedina ima moć da s distance posmatra, tumači, razume i oprosti sve jade ovog sveta… Pošto je sve to već jasno i u ovoj neodređenosti, potpuno su nepotrebne završne scene (postoji nekoliko krajeva) u kojima se junaci spajaju s demijurgom (Bogom, Poetom, Sudbinom…) i konačno postižu mir. Naročito je strašna, zbog toga što je banalna, patetična i kič, poslednja slika u kojoj svaki junak dobija po jednu belu golubicu (!?) u ruke. Prijateljski predlažemo, da se ne bi kvario utisak o ovoj zaista odličnoj predstavi, da golubice momentalno završe u paprikašu.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Kultura

Kultura

20.novembar 2026. S. Ć.

Bibliotekari: Jasmina Ninkov je nedostojna da zauzima rukovodeće mesto

Sindikalci Biblioteke grada Beograda kažu da su 16 godina svedočili radu Jasmine Ninkov, i da zato podržavaju kolege iz Narodne biblioteke Srbije koji traže njenu ostavku

Kultura

19.novembar 2026. S. Ć.

Evropska nagrada Novosadskom džez festivalu

Novosadski džez festival dobio je evropsko priznanje za muzičke festivale, jednoglasnom odlukom žirija

Kultura

19.novembar 2026. S. Ć.

FAF: Prvi ovogodišnji festival u Beogradu koji izgleda kao festival

Festival autorskog filma se medijski dočekuje kako dolikuje velikom festivalu, a i selektovani filmovi odgovaraju njegovoj odrednici da prikazuje nagrađene filmove. Fest, Bitef, Bemus i Oktobarac nisu dostigli svoje odrednice

Kultura

19.novembar 2026. S.Ć.

Nova galerija SANU: Izložen izbor radova akademika dobijenih na poklon

SANU otvara prvi od tri nova prostora izložbom radova Zore Petrović, Ljubice Sokić, Predraga Peđe Milosavljevića, Stojana Ćelića, Mladena Srbinovića, Milice Stevanović, Save Halugina i Miodraga Tabačkog - izbor od 250 radova dobijenih akvizicijom

Pozorište

18.novembar 2026. Marina Milivojević Mađarev

Razgradnja malograđanskog uma

Kabuki, Ansambl Bele Pintara, Festival “Desiré Central Station”

Komentar
Lidija Vukićević polivena jogurtom ispred Skupštine Srbije

Komentar

Uloga jogurta u konstituisanju Skupštine Srbije

Zbog čega je neobična skupina ljudi predvođena Vučićem Aleksandrom, na konstitutivnoj sednici Skupštine Srbije, upala u amok zbog jogurta prosutog po glavi narodne poslanice, „ugledne umetnice“ i, dabome, žene?

Ivan Milenković
Vučić, Jovanov

Pregled nedelje

Skupštinski krindž Aleksandra Vučića

Kako je Aleksandar Vučić uverio javnost da naprednjaci nisu dostojni potpredsedničkog mesta Narodne skupštine i kako mu je njen predsednik – Aleksandar Čupić – pred svima teoretski i praktično objasnio šta je parlamentarizam

Filip Švarm
Aleksandar Vučić

Komentar

Suspenzija SNS-a iz EPP-a: Na mrtvog vuka i zec…

Evropski konzervativci godinama su tetošili SNS i zatvarali oči pred nasiljem i korupcijom. Sada, posle izbornog poraza naprednjaka, puštaju ih niz vodu. Prekasno, ali ipak…

Nemanja Rujević
Vidi sve
Vreme 1872
Poslednje izdanje

Smena vlasti u Narodnoj skupštini

Većina, manjina i velika očekivanja Pretplati se
Odgovornost institucija

Šta BIA zna i o čemu ćuti u slučaju ubistva Olivera Ivanovića

Vojne službe bezbednosti

Kako do dekontaminacije partijskih lojalista

Intervju: Nebojša Trbović, bivši operativac državne bezbednosti i BIA

BIA mora da izgubi ulogu “velikog brata”

Intervju: Đorđe Đukić, profesor Ekonomskog fakulteta u Beogradu

Život u laži pod naprednjačkom vlašću

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1872 18.11 2026.
Vreme 1871 11.11 2026.
Vreme 1870 04.11 2026.
Vreme 1869 28.10 2026.
Vreme 1868 21.10 2026.
Vreme 1867 14.10 2026.
Vreme 1866 07.10 2026.
Vreme 1865 30.09 2026.
Vreme 1864 23.09 2026.
Vreme 1863 16.09 2026.
Vreme 1862 09.09 2026.
Vreme 1861 02.09 2026.
Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2026 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure