

Književnost
Semjuel Beket u Beogradu: Dramaturg apsurda i boljeg posrtanja
Ovogodišnji Irski festival u Beogradu posvećen je 120. godišnjici rođenja Semjuela Beketa. I tokom meseca frankofonije biće priređena izložba Beketu u čast




Nije bilo unapred poznato ko je u žiriju za književnu nagradu "Vital" i o tome bi Sonja Ćirić trebalo da se elementarno uputila, pre nego što je svoj tekst odlučila da zasnuje na optužbi mene za slabu etičku procenu, procenu koju mi je ona pripisala - svojom neobaveštenošću
U autorskom tekstu Sonje Ćirić, pod naslovom:„Džentlmenski“ potez jednog pisca, koji se tiče mog povlačenja iz užeg izbora za književnu nagradu „Vital“, zbog činjenice da se u žiriju nalazi članica čiju književno-teorijsku pismenost ne cenim, navodi se da roman nije trebalo ni da šaljem na konkurs ako sam već video da izvesna koleginica ima učešća u odlučivanju. S tim stavom se potpuno slažem, samo što je istina to da nije bilo poznato ko je u žiriju do trenutka do kad nije objavljen uži izbor. Kada sam saznao ko žirira, roman sam povukao i ponudio svoje obrazloženje javnosti, koje Sonja, sada, svojim proizvoljnim interpretativnim manevrima udaljava sve više od njegove istine. Valjda je to i svrha sve kraćih tekstova: da stvar svedu, jasno opredele, iznađu krivca i udalje od osnovnih razloga. No, neka, svako radi ono za šta mu srce kuca. Pominju se tu i nekakva fizička nasilja, emocionalna zlostavljanja, kao teme, čime se insinuira verovatno ko zna šta sve ne. Samo napred, možemo o svemu.
To je što se tiče činjenica: nije bilo unapred poznato ko je u žiriju za tu nagradu i o tome bi Sonja trebalo da se elementarno uputila, pre nego što je svoj tekst odlučila da zasnuje na optužbi mene za slabu etičku procenu, procenu koju mi je ona pripisala – svojom neobaveštenošću.
Što se tiče tog mog gesta obznanjivanja prirode odnosa mene i članice žirija, nema potreba naširoko da iznosim svoje razloge. Moja osnovna intencija je bila da obelodanim ono što je neminovno slučaj na našoj književnoj sceni: potpuna prevlast korupcionaške svesti kada je u pitanju nagrađivanje. Da ne bih neprestano projektovao nekakve „druge“ koje ta svest obuzima i krasi: izneo sam lično iskustvo kada mi je prvi put pripalo da imam tu vrstu neugodnog opredeljivanja i odlučivanja, a da sam lično motivisan. Nimalo nisam glup ili naivan da ne pomislim kakvu štetu može meni naneti ta vrsta iskrenosti, naprotiv. Jedna od tih posledičnih nezgoda, jeste i ovo Vaše proizvoljno pisakaranje o temi o kojoj ste ovlaš upućeni.
Postoje, naime, i „nekoristoljubive iskrenosti“, one iskrenosti na koje našu javnost treba da podsetimo najpre svojim primerom. Smatram da je to jedino etičko ispravno stanovište. I zato se dižu bure, dževe, zato nastaju razne pobude da se istumače moji motivi i namere, da mi se pripišu razne etičke nepodobnosti: jer sam izneverio uvreženu logiku. Malom, naizgled nepromišljenom iskrenošću, možemo napraviti važne promene. Možemo zaista otvoriti pitanje kako nagrađujemo književnost i čemu književnost danas služi.
Svetić naše književnosti i nagrađivanja te književnosti, trebalo je da ostane isti: ovaj pokloni onoj Nin-ovu nagradu jer mu je kućna prijateljica, obrazloženje se sklepa kao nogom, par kvazi-teorijskih fraza se smisli uz ukusan kupus, i mučen narod to prinuđen verom u nametnut mu autoritet – „guta“ kao vrhunski kvalitet. Međutim, u te i takve redove se uvukao jedan koji ne ume da ćuti o svemu tome. Jedan koji je ludo spreman da kapira i primenjuje kako to funkcioniše „nekoristoljubiva iskrenost“, koja jedina menja stvar – iz korena. Unapred prihvatam sve optužbe: i da sam lud, da sam histeričan, i ove popularne sa „Iks“ mreže: da je u pitanju „small dick“ energija. Sve može i sve jesam, ali ajmo o literaturi, o kriterijumima kojima procenjujemo neko delo, o tome čemu književnost danas. Ja sam pre svega džentlmen prema toj gospođetini i istinama koje ona ima da nam ponudi.


Ovogodišnji Irski festival u Beogradu posvećen je 120. godišnjici rođenja Semjuela Beketa. I tokom meseca frankofonije biće priređena izložba Beketu u čast


Najteži mi je bez dileme bio intervju sa Džonijem Štulićem. Tu je ona njegova valjda hiljadama puta citirana izjava da smo prethodnih 40 godina slušali zavijanje vukova, a da ćemo zato narednih 40 slušati blejanje ovaca. Bilo je teško ne zato što je on bio neprijatan ili problematičan sagovornik, naprotiv, već zbog toga što se svojski trudio da sve svoje stavove što preciznije objasni. Tako da je umeo i da zakomplikuje odgovore, a ja sam se trudio da što bolje razumem šta želi da kaže




Svetska premijera opere Klovnovi montrealske i naše kompozitorke Ane Sokolović odigrana je poslednjeg dana januara u Montrealu


Krajem februara, početkom marta u Beogradu su gostovala dva crnogorska pozorišta. U subotu 28. februara, na Velikoj sceni “Olivera i Rade Marković” gostovao je Centar za kulturu Tivat sa predstavom Contra Mundum. U nedelju 1. marta, na sceni “Raša Plaović” Narodnog pozorišta gostovalo je Nikšićko pozorište sa predstavom Otac
Režimska propaganda i njene žrtve
Šta Vučić zna o masakru u kafeu Panda i ubistvu braće Bitići Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve