Novopostavljena uprava Beogradskog sajma objavila je pre neki dan raspored manifestacija u septembru i oktobru. Jedna od njih je 68. Međunarodni beogradski Sajam knjiga.
Naglašavajući da će to biti vrhunac jesenjih manifestacija, podsećaju da je Sajam knjiga jedna od najstarijih i najvažnijih književnih manifestacija u regionu.
Kažu i da je njen osnovni cilj da omogući izdavačima, autorima, knjižarima, bibliotekarima, distributerima knjiga, kompanijama za multimediju i drugim akterima, da uspostave kontakte, razmene iskustva, sklope poslovne dogovore i ostvare druge vidove poslovne i kulturne saradnje.
Međutim, postoji osnovana sumnja da je navedeni cilj u praksi neizvodljiv.
Subota, 1. novembar
Naime, oni koji su pravili raspored manifestacija, odredili su da ovogodišnji Sajam knjiga bude od 25. oktobra do 2. novembra. To znači da subota, najposećeniji dan, pada 1. novembra.
Za očekivati je da će ovog 1. novembra građanima Srbije biti bitnija godišnjica smrti 16 žrtava novosadske tragedije i da ih Sajam knjiga tog dana neće zanimati.
Da li je nova uprava Sajma zaboravila na pomen onima zbog čije pogibije još uvek niko nije odgovarao, ili ne zna da je subota najposećeniji dan Sajma knjiga?
Kako god. Obe eventualnosti svedoče o načinu kako radi novoizabrana uprava Beogradskog sajma, o tome koliko je stručna, i koliko ume da razazna šta joj je bitno, a šta nije.
Jedna napomena povodom pomenute stručnosti: najposećeniji dan Sajma knjiga je dan najveće zarade za Beogradski sajam. Pa je i zbog toga nelogično da ako praveći raspored jesenjih manifestacija već nisu mislili na izdavače i publiku, zašto bar nisu mislili na sebe?
Oni su samo radili svoj posao
Izdavači ne krive Beogradski sajam zbog dodeljenog im termina, smatraju da su oni samo radili svoj posao raspoređujući sajamske manifestacije. Jedino ne mogu a da ne primete, možda nesvesnu, ali svakako očiglednu potrebu da izdavači budu kažnjeni. Zato što, uprkos ministru kulture Nikoli Selakoviću, dokazuju da se patriotizam ne gradi štampanjem knjiga na ćirilici već njihovim sadržajem. I zato što žele da rade čak i bez novčane pomoći države. A posebno zato što o svemu tome javno i otvoreno govore.
U kontekstu načina na koji su ove godine organizovane neke druge manifestacije kulture, čini se da je Beogradski sajam samo odrađivao zadati mu posao. Isto kao što su ga pre njega odradili „Zrenjaninski dana piva“, „Zaječarska gitarijada“, „Susreti na Tvrđavi“ u Nišu, „Bir fest“ u Beogradu, ili Nacionalni festival filma i televizije na Zlatiboru, koji su održani samo da bi bili održani. Zato je naprednjačka normalnost normalnost jedina koju treba da vidi ovaj narod, iako mu se pred očima prazna gledališta, a pozornice zvrje prazne bez učesnika.
Na kraju, ipak je na izdavačima da sve to prihvate pa da da svesno uđu u duboki minus, ili da odbiju da u tome učestvuju.