Tangoraskršća, 29. novembar 2003, Kolarčeva zadužbina, Beograd
Balkanski tango: Kvintet Beltango
Ako sam u ovoj rubrici nedavno, hvaleći zagrebački Cubismo, u poređenju rekao da muzička scena u Beogradu/Srbiji osim bluza nema „dosledne nadgradnje, detaljističkog reprodukovanja žanrova/stilova, uživljavanja i potom autorskog ispoljavanja unutar zadatog“, sada moram dodati tango i Beltango. Štaviše, iza tog sastava koji sledi strukturu Pjacolinog prevratničkog Quinteto Tango Nuevo stoji beogradski Tango centar koji je sa Jugokoncertom zavidno producirao ovaj ambiciozni celovečernji program, obeležavajući 23. rođendan Dragstoraozbiljnemuzike Radio Beograda 202. Ta emisija, ključna za popularisanje umetničke muzike u ovim krajevima (nepravilno etiketirane kao „klasična“ i „ozbiljna“), ovog puta pohvalno je „preskočila“ pompezno svečarenje s Darinkom M.-M. i promovisala pravu stvar. Posle pet godina rada Beltango je kao osnovni ansambl (ponekad je ipak pravilno reći) projekta Tangoraskršća dočekao veliki izazov, a osim što je tome odgovoreno muzički, imponuje da je čak dve trećine kompozicija te večeri premijerno izvedeno, uz prisustvo domaćih autora i Matijasa Sepede (r. 1973, razmerno mlad kao i mnogi saučesnici u …Raskršćima), Argentinca na poststudijama muzike u Beogradu. I uz uzavreo prijem pune velike sale „Kolarca“ (ulaznice 200-400 din.) RTS je po koncert-običaju snimao i obećano je da će snimak na državne programe stići tokom novogodišnjih praznika – ne propustite!
Ne zvuči loše Tangojetužnamisaokojasepleše, ali Astor Pjacola (Piazzolla, 1921–92) ubedio je svet da je to takođe i muzika za slušanje. Razjareni protivnici tih reformi zvali su ga TangoAssassin, no on je kao najznačajniji autor/izvođač/vođa orkestra i u starom i u novom tangu – stoga opravdano poređen s Djukom Elingtonom – uspeo da eksperimentiše i preplete tu muziku s umetničkom, džezom itd. Za života više kult nego zvezda (van tango-scene), čika-Astora posthumno „razvlače“ gotovo svi, pa smo i ovde svedočili raznim posledicama prekasnog otkrivanja/otkrovenja: od besmisleno opterećenih simfo-pretencioznosti, do oplemenjujućih mladih gudačkih kvarteta na neočekivanim mestima zabave. U svakom slučaju, krajem XX veka Pjacolina božanstvena muzika širom globusa postala je redovan sastojak džez-festivala i smotri svetske muzike, a od …Raskršća/Crossroads jedan krak vodi i ka tome.
Okosnica programa koji je ispred Tango centra osmislio Nenad Stefanović jesu Astorove kompozicije, u izvođenju Beltanga s ponekim gostom. Potencijalno najzanimljivije/vokalne mogle bi biti upečatljivije: posle Bajage, sopstvenog Bel Tempa i omaža Bili Holidej povučena u matičnu glumu, Suzana Petričević spretno je ukrojila tekst Tangozakraj u CheTangoChe, izvodeći to s pravilnom dozom kabaretskog, ali ipak odmakavši od balkan-ekspresne Tanje Bošković; Bisera Veletanlić izvukla je slabiju kartu u prepevu standardnog VuelvoAlSur još aktuelnog i u obradi trendovskih tango-izvoznika Gotan Project, odlično prihvaćenih i od naše publike. Od „prinova“ je najbolje zvučao Tangozanju Aleksandra Simića, folk-prizvuke ostavivši strancima.
Tradicionalno, tango „diše na bandoneon“, malu argentinsku harmoniku, Pjacolin osnovni instrument. Kvintet Beltango, predvođen umereno teatralnim Aleksandrom Nikolićem (najčešće tango-prezime u Srbiji) nastaviće svoj razvoj upravo u razmeri njegovog napredovanja na bandoneonu. Kompetencija pijanistkinje, violiniste, kontrabasiste i gitariste na instrumentima za koje su duže obrazovani – kao i A. Nikolić za „običnu“, klavirsku harmoniku – više je nego dovoljna da dramu i strast tanga mogu da izraze široj publici; specifičnost „male kutije s mehom“ verovatno je presudna.
Beogradski gudački kvartet imao je par svojih tačaka i uveo nas u preterano akademični deo programa, gde su i domaći i strani kompozitori – navodno, nadahnuti tangom – zaobišli svaki šarm i izvornost neizbežno etničkog i popularnog. Povratak osećanja pomogli su mecosoprani Tanja Obrenović i Nataša Jović-Trivić, a tuttifrutti sa sopran-barbikama izveli su efektnu vodviljsku Tango–Boogie–Bell Konstantina Babića (r. ’27.). Doduše, isto bi postigli i razradom Balaševićevog Urazdeljakteljubim.
Bez iskušenja da budu veći inovatori od samog Pjacole, najsvežije su doprineli Anja Đorđević (poznata po kam. operi Narcisieho), otpevavši svoju modernističku stilsku vežbu na SiMeQuitaran… A. Romualda, i veteran Kornelije Kovač. Posle dužeg instrumentalnog dela, Belibrod zapevala je opet Bisera, s kojom je Kovač između ostalog pre više od četvrt veka udario odavde dosad nedostignutu latino-recku (Ručakzadvoje).
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Barak Obama je 2012. godine poslao svog ministra finansija da urazumi nemačkog kolegu koji je, protiv prezaduženih Grka, naglašavao moralni značaj trpljenja bola na kratke staze, zarad integriteta na duge staze. Ubeđivanje nije uspelo. U svakom slučaju, bez ordoliberalizma ne može se razumeti nastanak EU, kao ni nemačka pozicija u Evropi. Bez njega se, zapravo, ne može tumačiti ni XX vek
Pronalazak i širenje fotografije za Hoknija predstavlja trenutak u kome je optička slika samo fiksirana na papir uz pomoć hemijskih dodataka. Prateći likovne procedure, Hokni sugeriše da se modernost rađa upravo sa umetničkim oslobađanjem od optičkih aparatura i pomagala i povratkom na nesavršeni, manuelni izraz
Delajući unutar granica žanra (i zombi horora kao podžanrovskog skupa), te sopstvenih (mito)poetika, scenarista Aleks Garland i reditelj Deni Bojl nastavljaju sopstvenu priču mikrozapleta previše bavljenja uvek iritantnim eksplikatorskim zahtevima u kojima se gledaoci podsećaju na sve što je bilo u prethodnim filmovima. Pri tome, ama baš sve mora biti jasno, te, istovremeno, mora da zadovolji i nostalgičarski štimung kao nužan činilac u kreativno-poslovnim jednačinama ovog tipa
Irski bend “Fontaines D.C.” dolazi nam iz zemlje sa očiglednim viškom istorije i kulture, pa se otuda razumemo veoma dobro. Kada pevač Grijan Četen u jednom trenutku sa scene diskretno uzvikne: “Free Palestine!”, naša mlada publika spremno odgovara glasnim odobravanjem i kovitlacem palestinskih marama kefija, što ih mnogi ponosno nose oko vrata. Ali ovo zapravo uopšte nije demonstracija političkog aktivizma, kako bi neko mogao pomisliti. Samo mali podsetnik na to kako je sjajno kad ti velike nove zvezde na vrhuncu svoje karijere dođu u grad i podele sa tobom radost izuzetne muzike koju su sami stvorili, kao i svoje autentično ljudsko uverenje spram dirigovane svakidašnjice svuda unaokolo
Fašisti su od D’Anuncija preuzeli ideje akcije i djelovanja – i to nasilnog i brzog djelovanja. Demokratija sa sobom donosi određenu sporost, a D’Anuncio je želio sve odmah i sada – što sigirno podsjeća na neke današnje pojave
Nad premlaćivanjem i hapšenjem studenata čovek može da se zgrozi, ali ne sme da se iznenadi – pa sve je to Aleksandar Vučić najavio. Ali, videće da je pendrek slaba zaštita od naroda
Generacija koja vodi ovu pobunu prihvata razlike kao deo svog horizonta normalnosti, nešto prirodno i podrazumevano. Otuda je njihov patriotizam čist, nimalo nalik toksičnom nacionalizmu iz devedesetih
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!