"Umetnost je aristokratska do srži u kostima kao feudalni knez. Ona je poricanje jednakosti i obožavanje višosti. Ona je pitanje dara, ili čak genija, odnosno prvenstva, istaknutosti, jedinosti…", zapisao je Gombrovič. Vredi to za svaku umetnost. I za fudbal kao umetnost
„Što se tiče fudbala, toliko malo znam o tome da nikad ne bih umio reći ko je ko, ili ko je pobijedio, a ko izgubio„
Horhe Luis Borhes
Fenomenalan naslov ima knjiga eseja Bože Koprivice: Kiš, Borhes, Maradona. Šta god Borhes mislio o fudbalu, Maradonino ime bolje pristaje uz Borhesovo nego ijedno književno. Zanimljivo bi zapravo bilo razmotriti kakav je stav pojedinih pisaca spram nogometa (a nije da takvih pokušaja već i nije bilo). Onako iz glave i na prvu padaju mi na pamet: golmani Kami i Nabokov, pa odmah asocijativno Handke Strah golmana od penala, zatim Olešina Zavist; Krleža nogomet, čini mi se, baš i nije podnosio, kao ni Borhes. Danas je, rekao bih, prilično pomodno voljeti fudbal, pa ako se neko i predstavlja kao fan ne treba mu uvijek vjerovati. Čini mi se nekako da u Evropi (možda i u Južnoj Americi?) fudbal tek sad počinje da zadobiva ono kulturološko mjesto kakvo primjerice u Sjevernoj Americi odavno ima bejzbol. Treba, međutim, razgraničiti fudbal kao kulturnu činjenicu i fudbal kao spektakl. Fudbal kao spektakl, fudbal na silu sastavljenih zvjezdanih timova, fudbal reklama i frizura, liči zapravo na poeziju kakvu je prezirao Gombrovič. Jer makar se kolokvijalno gotovo sve lijepo naziva poezijom – misli se zapravo na onu poeziju o kojoj i Gombrovič govori kao o pravoj poeziji, poeziju šekspirovski pomiješanu s dramom (vidi Čudo u Stambolu) ili sa prozaičnim elementima kao kod Dostojevskog ili Paskala. Utakmica Engleska–Francuska sa prošlog evropskog prvenstva slika je jednog takvog fudbalskog umjetničkog djela. Prozaičan tok, zanimljiv, no ne i spektakularan, a onda na kraju, kad se svršetak odavno naslutio slijedi – Poezija! Zinedine Zidane! Dva gola u dvije minute: minijatura iskonskog genija. Kao u Paracelzusovoj ruži, jednoj od posljednjih Borhesovih priča, mudrac kao za sebe pokazuje da to jednostavno može. To je onaj fudbal i ona poezija kakva se mora voljeti, to nikakav spektakl ne može pojesti, tome se skida kapa. Gombrovič veli: „Umjetnost je aristokratska do srži u kostima kao feudalni knez. Ona je poricanje jednakosti i obožavanje višosti. Ona je pitanje dara, ili čak genija, odnosno prvenstva, istaknutosti, jedinosti…“
Vrijedi to jednostavno za svaku umjetnost. Ovo sam napisao u noći nakon utakmice Engleska–Francuska:
Zinedine Zidane
Zašto da akrostihe i sonete
Imaju samo Laure, Julije;
Neću ni spominjat autoritete
Etičke, političke, kakvih sve nije?
Divljenja pjesmu želim pjevati
Igraču jednom nogometa,
Niko ko on je, mudrac krilati,
Euklid s loptom travom se šeta.
Zašto da nema svoju odu
I on što našeg doba je heroj
Današnji Pele i Maradona?
Alžirskome hvala rodu
Ne na povijesti ratničkoj, slavnoj;
Ejvala za Zidane Zinedinea
U organizaciji Konzulata Jamajke, a po ideji počasnog konzula gospodina Mirka Miljuša, YU Grupa je u martu spakovala kofere i odletela na Jamajku. Tamo je snimala stare pesme u rege žanru, a nikad mlađi Jelići dali su svoj doprinos već aktuelnom projektu pod nazivom “Prekookeanski most”.
Cela priča o Brajanu Vilsonu, nedavno preminulom geniju pop muzike i lideru The Beach Boys-a, prelama se kroz priču o njihovom apstraktnom hit singlu za sva vremena Good Vibrations
U drugom činu Leone i Glembaj zarili su se jedan u drugog ko kobac u kopca. Taj surovi obračun završio je Glembajevom smrću. U samrtnom hropcu uz pojavu barunice Kasteli, stari Glembaj završio je u naručju sina. To je omaž Mikelanđelu i njegovoj skulpturi “Pijeta”. Scenu “Pijeta” smislio je Danilo Marunović
Ivan Antić, Kajzermilen glič (mikroputopis u tri glasa), PPM Enklava, 2025 Kajzermilen je četvrt u Beču, svakako ne prva koja pada na pamet kada se pomisli na ovaj grad, ali, sa svojim golim i sivim distopijskim prostorima, otuđenim “totalitarizmom dimenzija”, možda paradigmatična za savremeni svet. U tom okruženju troje Antićevih lirskih junaka ostavlja utisak postflanera, besciljnih uličnih hodača, koji se kreću gradskim prostorom u kome, uprkos precizno popisanim tragovima ljudskog prisustva, kao da nema ničega
Završna predstava Instituta za umetničku igru „Human design“ bavi se pitanjem identiteta zadatog rođenjem i čovekovom potrebom da sam izabere ono što oseća da jeste
Nikad se još nije desila istovremena blokada svih većih gradova u zemlji za puka dva sata. Sada jeste. Studenti i građani tu neće stati, jer osim otpora nemaju drugog izbora. Kako će teći narodno blokiranje Srbije i što se dalje može očekivati
Pobunjeni studenti i narod mogu da bace pokoju kamenicu, ali ne mogu biti zbilja „nasilni“. Jer, Srbija je odavno u modusu samoodbrane od režimskog nasilja, onog koje uništava i briše živote
Kome smeta generalni ton u kom se odvijao jučerašnji protest “Vidimo se na Vidovdan”, nek se seti: 28. juna 2025. godine pod pendrecima su krvarile glave jer je Aleksandar Vučić “branio” zapišani, smrdljivi vašar u koji je pretvorio Pionirski park. Nemamo druge studente koji će vam se više svideti. Ovo je jedina prilika da se oslobodimo represivnog režima, druge biti neće
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
