Postoji u francuskom jeziku fina distinkcija između dvije vrsta rijeka: onih koje utječu u neku drugu rijeku i onih koji utječu u more (ili okean). Riviere utječe u neku drugu rijeku, a fleuve u more (odnosno okean). Da se razumijemo, to ne govori ništa o veličini rijeke. Sava je, naravno, veća od Neretve, recimo, ali je Sava riviere (jer, je li, utječe u Dunav), a Neretva je fleuve (budući da utječe u Jadransko more). Ne pominjem ovdje slučajno tu distinkciju. Naime, na samom početku Aleksandrijskog kvarteta, u (ultra)kratkom predgovoru, Darel najprije kaže kako „ova skupina od četiri romana treba da se čita kao jedno delo pod kolektivnim naslovom Aleksandrijski kvartet„, a malo kasnije dodaje kako i „kad bi se skupina knjiga beskrajno širila, nikada iz toga ne bi proistekao roman fleuve„. Sa svojih hiljadu i kusur stranica proze Darel, dakle, ne želi da napiše roman fleuve, nego eventualno, ako ćemo se igrati riječima, roman riviere, ne pretencioznu definiciju Aleksandrije, nego tek jednu moguću deskripciju.
NOVO ČITANJE: Niz od četiri romana koja će sklopiti Aleksandrijski kvartet, Darel je premijerno objavio krajem pedesetih godina prošlog vijeka: Justinu 1957. godine, Baltazara i Mauntoliva 1958, a Kleu 1960. Već 1965. godine, beogradska izdavačka kuća Prosveta objavljuje cjelokupni Kvartet u dva toma: u prvom tomu su Justina i Baltazar u prevodu Ivana Ž. Popovića, a u drugom Mauntoliv i Klea u prevodu Aleksandra Nejgebauera. Te dvije debele knjige plavih tvrdih korica i danas je lako pronaći u većini gradskih biblioteka, a onaj ko bi ih želio posjedovati imao bi tek malo teži posao da ih pronađe u kakvoj antikvarnici. Usprkos tome, a donekle i baš zbog toga, ovaj izdavački potez (objavljivanje novog prevoda Aleksandrijskog kvarteta) dviju malih kuća (Red Box i Obradović) vrijedi posebno pohvaliti. Poslije skoro punih pedeset godina, gotovo pola vijeka, dakle, vrijeme je da Darelov klasik prodiše u još jednom prevodu. Vitalnost nekog jezika i neke kulture mjeri se, između ostalog, i njihovim kapacitetom da neka klasična djela iznova pročitaju, pa i prevodilački. Darelov Aleksandrijski kvartet nesumnjivo jest moderni klasik i vrijednije je da postoji njegov novi prevod od ogromne većine premijernih prevoda onih instant bestselera koji uglavnom i nisu zaslužili da budu prevedeni, no koji – što je lako zaključiti ako se čovjek mazohistički izloži čitanju takvih prevodilačkih uradaka – po pravilu i u tom prevodu dobiju (ne)kvalitet kakav su i zaslužili.
ČETIRI UMESTO DVA: Nisu ovdje beznačajne ni neke tehničke pojedinosti. Novo izdanje Aleksandrijskog kvarteta „spakovano“ je u četiri toma; svaki roman dobio je zasebnu knjigu. Ipak, cjelovitost Kvarteta simbolički je naznačena time što su sve četiri knjige smještene u zajedničku – što bi se po dalmatinski reklo – škatulu. Knjige izgledaju luksuzno: tvrdih crnih korica s bijelim uglastim slovima na naslovnici i efektnom pomalo arabesknom pozadinom. Ipak, da ne bismo odviše insistirali na opremi, vratimo se na sadržaj, na knjige same. Za razliku od prevoda Kvarteta iz šezdesetih, ovaj put sva četiri romana je prevela ista osoba: Olja Petronić. Osjeti se u čitanju to jedinstvo tona. Analiza ovog prevoda i u odnosu na original i u odnosu na prethodni prevod zavrjeđuje, naravno, zaseban tekst u specijaliziranom časopisu, no ovdje vrijedi barem potcrtati da je novi prevod Aleksandrijskog kvarteta jako dobar i u smislu vjernog prenošenja smisla, ali također i kad je riječ o dočaravanju atmosfere. Čita se, naime, prirodno i lako, bez dojma da je riječ o prevodu. Iz perspektive temeljnog čitalačkog hedonizma, ovaj Aleksandrijski kvartet radi ono što treba da radi: uvlači konzumenta u svoj svijet i osigurava onu kolridžovsku suspenziju nevjerice. Ko počne da ga čita, ko dopusti da ga proguta žitka stvarnost literarne Aleksandrije, prepustiće mu se do kraja.
NARANDŽE NISU JEDINO VOĆE: Gusta zavodljiva proza (poslušajmo, recimo, početak četvrtog dijela Kvarteta, romana Klea: „Narandže su te godine rodile bolje nego obično. Sijale su u senicama od ulaštenog zelenog lišća kao svetiljke, trepereći tamo među osunčanim šumama. Kao da su bile željne da proslave naš odlazak sa malog ostrva (…).“), miješa se kod Darela sa Kavafijevim stihovima, recimo (Bog napušta Antonija, na kraju Justine; onaj famozni početak: „Kada se iznenada, u ponoć, začuje/ kako prolazi nevidljiva povorka/ sa sjajnom muzikom i glasnom pesmom (…)“). Između te dvije tačke, između početka četvrtog i kraja prvog dijela (ili obratno), i ne samo između, nego i onkraj njih, u četvrtom i u prvoj dijelu, zbiva se zapravo radnja Aleksandrijskog kvarteta. Radnja je taman dovoljno uzbudljiva da je mogu čitati i oni koji od književnosti traže tek Šeherezadin efekat, odnosno efektan zaplet, kao što je i taman toliko vješto i znalački ispripovijedana da u njoj mogu bez zazora uživati koji se slažu s tezom da je fabula „tek građa za sižejno oblikovanje“. Ako bismo zanemarili adjektiv aleksandrijski, riječ kvartet, u umjetničkom kontekstu, ponajprije priziva muziku. Ima nečeg muzičkog u čitanju Aleksandrijskog kvarteta i u tom je smislu takođe ovaj najnoviji prevod vjeran originalu. Ritam uslovljen muzikom plus usmeno prepričljiva fabula, a na način istočnjački – spaja se to u Aleksandrijskom kvartetu, (i) u ovoj njegovoj varijanti. Više nego dovoljno za svaku pohvalu.
