Režija: Radivoje Raša Andrić; Uloge: Sergej Trifunović, Marija Karan, Boris Milivojević, Nikola Vujović, Gordan Kičić, Nebojša Glogovac, Lazar Strugar, Miodrag Fišeković, Mladen Andrejević, Boris Komnenić, Srđan Miletić, Olga Odanović, Nikola Đuričko, Petar Kralj, Ana Marković, Predrag Bjelac, Aleksandar Šapić
VATERPOLISTA NA FILMU: Aleksandar Šapić u „Kenguru“
Pored mnogih mana KadporastembićuKengur ima jednu jedinu vrlinu: film je odličan. Elem, pored svih nedoslednosti, lutanja, suvišnih likova, otaljavanja, infantilnosti, ova komedija uspeva na psihološkom planu. Na duhovit i patetično iskren način ovo je filmski odraz katastrofalne socijalne bezizglednosti koja nam je svima previše dobro poznata. Njegoševo „gleda majmun sebe u zrcalo“ ne znači da majmun ne treba da uživa u tome. O tome se radi, tu nas ovaj film kupuje – ovo je humorom ublažena slika našeg zajedničkog beznađa. Ovo je vic o nama samima.
Okosnicu priče čini grupa osnovno-školskih drugara koji, svako na svoj način, pokušavaju da nađu izlaz iz tragičnog spleta okolnosti koje ih čine potpuno beskorisnim i besperspektivnim luzerima. To su pripadnici one urbane generacije, inače predmet interesovanja svih filmova reditelja Raše Andrića, koji zbog svega što se u ovoj zemlji desilo poslednjih desetak godina nikada nisu ni imali šansu da odrastu a po godinama nisu više deca. U priči o jednom njihovom danu ima svega: prvih sastanaka, ispijanja piva na terasi, neraščišćenih dugova, klađenja, bivših devojaka, planova za bogaćenje… Svega sem letećeg tanjira – pardon i on je tu zalutao, ali baš kompletno i debelo zalutao. I pored neočekivanog gosta iz svemira, povremenog glumačkog preigravanja, bespotrebne količine psovki kao omiljene stilske figure srpske kinematografije (Rovan Etkinson je jednom rekao: „Ako želiš da zabaviš Engleza ti skini pantalone“, ako želiš da zabaviš prosečnog Srbina ti što sočnije opsuj), film uspeva da oslika lokalni kolorit, da isplete priču oko likova, da uvede urbani mit, ispripoveda legendu. U par reklama ili na veb adresi filma, o ovim junacima se mogu naći mnogo detaljnije trash-biografije od onih koje su uspele da uđu u finalnu verziju. Materijala i ideja ima za čitavu seriju, čak je možda to i prikladnija forma za ovoliku količinu likova i sudbina. Ovako je mnogo, potencijalno plodnih karaktera ostalo nedorečeno. Kengur zaista i podseća na novu verziju serije Grlomujagode, naravno, primerenu sadašnjem vremenu. Ova dva ostvarenja dele sličnu vrstu sentimentalizma koji u Andrićevom filmu nije tako eksplicitan iz prostog razloga što još ne postoji dovoljna distanca da jučerašnjiočajpostanedanašnjanostalgija. Sećanja su još previše sveža da bi nam bilo ko prodavao stara dobra vremena za bubrege, ali se nazire klica tog tipa budućeg mirenja sa prošlošću.
Raša Andrić pokušava da filmuje delić istorije koji se upravo dešava. To nije nimalo lak zadatak s obzirom na to da je ista ta istorija, do skoro, pretila da nas sve podavi. Tu nema mesta za angažovanost i moralisanje niti za laka ili bilo kakva rešenja. Ovaj film koliko god da je utopljen u socijalnu zbilju jednog beogradskog kraja, nije nikakva analiza niti opis stanja. Ovo je pre jedna psihodrama, kanal da se, kroz svima nama slične likove, izbaci deo dugo nagomilavanih emocija. Reditelj je u jednom intevjuu naglasio da bira samo one scenarije koje može da snimi. Poetika produkciono ostvarivog, usmerenost na ovde i sada na direktan način korespondira sa spoljašnjim ograničenjima pod kojima njegovi junaci životare. Jedino mogući film jedino mogućeg života. Posle dugo vremena domaći film koji se tiče naše publike.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Kod samih plovnih vrata luke, „Kontakt 2025.” prošle subote zakucao je završni udarac za ovaj put, koncert beogradskih Partibrejkersa. Jer, pre tri godine su na Sajmu slavili svoj 40. rođendan, ali sad je pravo vreme za autentični bunt rokenrola u Srbiji
Rezultati vojvođanskih konkursa za kulturu neskriveno ukazuju da Pokrajina ne želi da pomaže one koji su podržali studente. A to su Sterijino pozorje, Egzit, Akademija umetnosti, Tvrđava teatar, Šekspir festival, Akademska knjiga...
U utorak 3. juna, dodelom nagrada i programom pod nazivom Epilog u ritmu, završeno je jubilarno 70. Sterijino pozorje. Ovaj festival je tačna slika situacije u kojoj se nalazi naše pozorište uvek – čak i onda kada pozorišna javnost nije zadovoljna načinom podele nagrada, ili onda kada se čini da selekcija nije “pravedna”. Zato u ovom tekstu neće biti reči o svih 12 predstava (devet u takmičarskom programu i tri u Krugovima), koje je odabrala selektora Ana Tasić, već o pokušaju da se uhvati slika naše teatarske situacije
Petorica režimskih batinaša pretukla su studenta Pravnog fakulteta u Beogradu Petra Živkovića. Dok od slučaja Miloša Pavlovića vlast pravi politički cirkus, policija je u noći između ponedeljka i utorka odbila da primi prijavu za premlaćivanje Živkovića
Svako ko proda glas, postaje kmet na Vučićevoj latifundiji. Svako ko ćuti na kapuljaško nasilje, pristaje i na pravo prve bračne noći naprednjačkih velmoža. Možemo i moramo bolje od toga
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!