Dvosmerni povratak

Elmor Lenard umro je prije tačno godinu dana, 20. avgusta 2013, dan nakon Mirka Kovača, pa ga, koliko se sjećam, na jugoslovenskom prostoru i nije ispratilo previše nekrologa. Kulturne rubrike ovdašnjih medija ionako su listom skučene i teško mogu u samo par dana da isprate dvije smrti, pa još obe književničke. U godini nakon Lenardove smrti, međutim, izišao je u Beogradu njegov posljednji roman: Givensova pravda (Laguna; preveo sa engleskog Nikola Pajvančić). Roman se u originalu zove Raylan, po imenu glavnog junaka. Iz nekog razloga, u prevodu naslova ime glavnog junaka je zamijenjeno prezimenom. Glavnom junaku je, dakle, ime Rejlen Givens. Lenardovi fanovi sjetiće se da je riječ o junaku koji se već pojavio u jednoj njegovoj priči, te u dva romana. Što je još važnije – pomenuta priča poslužila je kao predložak za televizijsku seriju Justified. Naposljetku je Lenard neke motive iz serije iskoristio kao predložak za roman Givensova pravda. To zbilja ispada kao varijacija na onaj pojam koji je UNHCR uveo u modu nakon posljednjih balkanskih ratova: dvosmjerni povratak.

BEZ BUBREGA: Ovako počinje roman: „Rejlen Givens je trebalo da uruči federalni nalog izvesnom trgovcu marihuanom, zvanom Anhel Arenas. Starost četrdeset sedam godina, mesto rođenja SAD, ali latinos od glave do pete.“ Givens ga zatiče u motelskoj sobi, živog, ali jedva. („Glava Anhela Arenasa ležala je na zakrivljenom kraju kade, oči su mu bile sklopljene, telo se golo pružalo u kadi gotovo do vrha punoj leda i ružičaste vode.“ ) Kad na Arenasovom tijelu ugledaju dvije brzinske zatvorene rane, Rejlenov kolega se prisjeća čuvene urbane legende: „To je kao ona stara priča. Čovek se probudi, fali mu bubreg. Nema pojma ko mu ga je uzeo. Čuješ to s vremena na vreme, al’ niko nema dokaza da se to stvarno desilo.“ Anhel Arenas će završiti na intenzivnoj njezi, u kritičnom stanju, ali će da preživi. Čeka ga hemodijaliza i drži ga u životu dok čeka bubreg. On će Rejlenu dati informacije uz pomoć kojih će moći da započne istragu. Treba odmah reći da Givensova pravda nije ni“whodunnit“ ni „police procedural“, nego u suštini crnohumorni trodijelni portret glavnog junaka.

TRIPTIH: Iako se u većini prikaza ovog romana ponajviše potencira slučaj „krađe organa“, ne može se reći da je to glavna tema ove knjige. Kako bi i mogla biti kada Rejlen Givens taj slučaj rješava još u prvoj polovini romana. Nije taj dio čak ni najzabavniji, mada ima jako smiješnih motiva. Jedan od njih su maske koje dvojac „kradljivaca organa“ nosi prije nego napadnu žrtvu; riječ je o maskama Baraka i Mišel Obame. Ipak, u prvoj polovini romana, u i oko slučaja „krađe organa“ upoznaćemo nekoliko sporednih likova što će da igraju značajnu ulogu u drugoj polovini knjige. Upravo su likovi, čak i posve epizodni, odnosno njihova, kako bi se šematično reklo, karakterizacija, uz sjajne dijaloge, najjača Lenardova književna vrlina. U Givensovoj pravdi, uz izuzetak naslovnog junaka, najdojmljiviji likovi su zapravo – žene: od policajke Rejčel Bruks, preko medicinske sestre Lejle i Kerol Konlan iz rudarske kompanije pa sve do pokerašice Džeki. Čak i kad su „negativke“, Lenardove junakinje nikad nisu lišene šarma.

U SVOM VEKU: Iako rođen 1925. godine, dakle u prvoj četvrtini dvadesetog stoljeća, Elmor Lenard se, sudeći ne samo po Givensovoj pravdi, u dvadeset prvom nipošto nije osjećao kao „u tuđem veku“. Ovaj roman se čita tako lako, često uz osmijeh, ponekad i uz glasan smijeh, a da je zapravo teško objasniti u čemu je njegova tajna. Dijalozi su živi, vrckavi, skoro da bi čovjek rekao tarantinovski, kad ne bi znao da je prije Lenard uticao na Tarantina, nego Tarantino na Lenarda, mada i u tom smislu, barem kad je o ovom romanu riječ, ima smisla govoriti o dvosmjernom povratku. Ima scena i podzapleta što djeluju kao da ih je pisao mladi scenarista holivudske B-produkcije nakljukan nekim mutiranom hašišom. Radnja je brza, a jezik sočan. U tom smislu, vrijedi pohvaliti dobar prevod i, što je još važnije, pogođen „registar“ prevodioca Nikole Pajvančića. A samog Rejlena Givensa, Elmor Lenard će u ovom romanu da vodi do ruba pakla i natrag, pa onda do ruba raja: zbog očijukanja s jednom ženom umalo će da ostane bez bubrega, a očijukanje s drugom dovodi ga do nalaženja „slatke tajne života“.