
Preporuka
Markes: Priča o mom životu
Napisani u trenucima kada je Markes bolovao od raka, memoarski zapisi "Priča o mom životu" predstavljali su potrebu da ispriča svoju životnu priču pre nego što ode
Serijal u BBC produkciji je inteligentno složena priča o stubovima-principima na kojima stoji savremeni svet i siroto malo novinarstvo u njemu
Šta rade novinari? Evo, recimo, ovo: ispravljaju belosvetske nepravde i ostale krive Drine, suprotstavljaju se moćnicima i štite javni interes od pokvarenih, vlastohlepnih i gramzivih, otkrivaju tajne za koje bi bogati i moćni voleli da se nikada ne saznaju, diskretno i na pametan, možda čak i zabavan način edukuju svoju publiku o njenim građanskim pravima, ali i ljudskim dužnostima. Brane demokratski poredak od svega i svih što ga može ugroziti, čak i od sebe samih, kad treba.
Verujem da vam se dopada ovaj opis, a bogme i svet u kojem je to moguće. Znam: sviđa se i meni. Ipak, hajde da probamo još jednom, malo drugačije. Dakle – šta rade novinari? Evo, recimo, ovo: mešaju se u privatne živote ljudi samo zato da zadovolje najniže voajerske porive publike, koje (porive) istovremeno i podstiču i eksploatišu, licemerno se predstavljaju kao zaštitnici i glas svoje publike a zapravo u svemu bitnom verno služe političkoj moći i krupnom kapitalu, podstiču i održavaju javnu beslovesnost, troluju i spinuju baveći se zvizdarijama ne bi li odvukli pažnju javnosti od svega zaista važnog, opasni su kad lažu i još opasniji kad govore istinu, jer je njihova istina često prljavija od najgore laži. Manje seksi opis, zar ne? A opet, nije da nije tačan. Baš kao i onaj iz gornjeg pasusa, uostalom.
Britanska igrana serija u šest nastavaka Svet novina (u originalu Press), u BBC produkciji, postavlja mizanscen za „epski“ sukob dvaju stereotipa novinarstva, otprilike onakva kakvi su sadržani u prethodnim pasusima ovog teksta. Radnja je locirana u redakcije dva londonska dnevna lista, u sadašnje vreme: jedan je (The Herald) mali, siromašan (hm, ne za „naše prilike“, ali naše prilike su ionako neprilike), nezavisan, levo-liberalno orijentisan, okrenut prosvećenijoj publici, sklon promovisanju svega, da prostite, progresivnog i kaštigovanju tzv. establišmenta svake vrste. Drugi je (The Post) bogat, veliki, visokotiražan, tabloidan, uvek voljan da zagrebe po dnu i zašašolji ono najgore u čoveku, a sve u službi profita njegovog moćnog vlasnika, ali i političkih interesa onih s kojima ovaj po potrebi sklapa dilove; ponekad relativno vešto imitira nezavisnost i probojnost, ali zapravo dobro zna gde mu je granica i šta se ne sme. Serija je, dakako, fikcija, kao i likovi u njoj, ali nije teško raspoznati „stvarnosne“ uzore: onaj prvi je svakako The Guardian, onaj drugi najviše liči na The Sun Ruperta Mardoka. Što nije loše kao orijentaciona predinforemacija, ali je odmah možete i zaboraviti, jer nije od ključne važnosti.
Glavni likovi su antagonisti, par simboličkih anti-blizanaca: mlada Holi Evans, zamenica urednika vesti u Heraldu (Charlotte Riley) i Dankan Alen, glavni urednik The Posta (Ben Chaplin); ona vešta, principijelna, pomalo štreberka ali uvek na sunčanoj strani profesije i ljudskosti, on prepredenjak premazan svim mastima, vrhunski sposoban ali isto toliko amoralan i ciničan, davni uzor mladih wannabe novinara koji je prešao na Tamnu stranu i od toga odlično zarađuje (mada se ne čini da mu je novac glavni pokretački motiv – više izgleda kao neki bulgakovljevski demončić koji uživa u samoj igri, šta košta da košta – ionako uglavnom košta druge). No, koliko god da je jasno ko je tu ko u simboličkom rasporedu snaga, oboje su, on naročito, dovoljno komplikovani likovi da se izbegne plakatska plošnost i poučitelnost. Njihov je složeni odnos i igra mačke i miša (s nestalnom podelom uloga) jedan od osobitih kvaliteta serije. No, za ovu je priču važnija šira slika; Svet novina odlično portretira dva medijska sveta, dva shvatanja novinarstva i ne samo novinarstva, naposletku dve uporedo postojeće kulture, ne samo u britanskom društvu, koje se gotovo nigde ne ukrštaju, mada se sve vreme sukobljavaju, implicitno i eksplicitno. Tvorac serije i njen scenarista Mike Bartlett i jednu i drugu prikazuje s insajderskom pronicljivošću, precizno identifikujući ono što pokreće i jedne i druge, načine na koje pred sobom i drugima brane svoje izbore, uz niz dražesnih kulturoloških i „lajfstajl“ mikroportreta. Serija je, doduše, donekle prinela ritualnu žrtvu političkoj korektnosti: naravno da je glavni negativac sredovečni beli muškarac, ko bi drugi? Naravno da je glavna urednica „dobrog“ Heralda em žena, em tamnoputa (doduše, nije lezbejka ni veganka – ili možda jeste? Dođavola, primećujem da bolje pamtim s kim likovi iz serija spavaju nego šta jedu), naravno da isluženi Heraldov reporter kojeg treba baciti u ropotarnicu istorije, pripadnik poražene kla… pardon, starije generacije, ne samo da je sklon da „kiti“ svoje reportaže nego još i glasno komentariše noge redakcijske sekretarice, fuuuj… A sigurno i puši i jede mrtve životinjice! Ali, mimo takvih incidenata, Svet novina je prilično inteligentno složena priča o stubovima-principima na kojima stoji ovaj svet, „demokratsko društvo“ i siroto malo novinarstvo u njemu, i to baš ono „štampano“, danas već s aurom romantičnosti (a treba se čuvati aure romantičnosti – to je predsmrtno zvono!) u ovom predigitalizovanom svetu. Jer, ako bismo tražili keyword, ono što pokreće i „dobre“ i „loše“, to nije toliko ni ambicija, ni pohlepa, ni ljubav prema istini ili dobro upakovanoj laži nego – strast. Neumoljiva, bezuslovna, gotovo samosvrhovita. Život u ritmu između dva broja, između dva pokretanja rotacije. Opojna sreća dok se prelistava novi broj s moćnim pričama u njemu, očaj kada stvari pođu po zlu ili konkurencija pokupi kajmak… Ne znam, možda onima koji ne rade u novinama ovo ne deluje kao toliko uzbudljiv i obećavajući gledalački izbor? To je okej, ako tzv. novinarstvo gledate kao struku, kao ceh. Ali, to je koješta, ništa gore i dosadnije od toga. Novinari, oni pravi, samo su ljudi koji gledaju, slušaju, hodaju, čitaju, pišu, i bave se svim onim što rade i drugi, ali na jedan pomalo specifičan i uvrnut način, onaj od kojeg se na koncu prave novine. Oni, dakle, nisu „profesionalci“, jebeš profesionalce; ne, oni su životinje. Ali različitih pasmina, dakako. Neke su mesojedi i predatori, druge su biljojedi i preživari. I svi su tu, u ovih nepunih pet sati vrhunske BBC televizijske produkcije. Svetovi su jasno odeljeni, ali niko ne odnosi konačnu prevagu; biodiverzitet na delu… Hoće li biti druge sezone? To se još ne zna, ali vredelo bi. Dok rotacija ne stane, a Vrli novi svet napokon i neopozivo trijumfuje.
Napisani u trenucima kada je Markes bolovao od raka, memoarski zapisi "Priča o mom životu" predstavljali su potrebu da ispriča svoju životnu priču pre nego što ode
Deluje da je Nacionalni festival filma i televizije za Ministarstvo kulture ono što je za državu EKSPO. Ministar Selaković je najavio digitalizaciju bioskopske sale u Novoj Varoši, domaćinu NAFIT-a
„Car je go, ali Cara je baš briga što je go, on i tako go ostaje Car i hvali se svojom golotinjom u stilu ne možete mi ništa“, kaže rediteljka predstave „Razbijeni krčag“ Banjalučkog pozorišta koja u nedelju gostuje u Beogradu
U DKC-u više nije Kultura u blokadi koja je u februaru zauzela ovu bioskopsku salu, već grupa koju predvodi Ratibor Trivunac, aktivista i anarhista. Skupština grada ćuti, deluje da je Kulturni centar pušten niz vodu
Nisu nezadovoljni svi, već samo deo baletskih igrača, piše u saopštenju Uprave SNP-a, i nude dijalog povodom navedenih argumenata zbog kojih traže smenu Aje Jung. Večeras, umesto predstave, za publiku će biti izvedena samo generalna proba "Labudovog jezera"
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve