Žarko Radaković: Emigracija 2: stihovi, Treći trg, Beograd, 2024
Iako je u prethodne tri i po decenije objavio petnaestak proznih knjiga (uglavnom romana), i to kod naših najuglednijih izdavača, književna kritika i takozvana čitalačka publika još uvek se teško i sporo navikavaju na činjenicu da Žarko Radaković nije samo povlašćeni prevodilac opusa Petera Handkea nego upravo i pisac sa sada već pozamašnim opusom. Tome ne može biti uzrok isključivo poslovična pometnja i inertnost naše kulture, koja se više maćehinski nego majčinski odnosi prema umetnicima, naročito onima koji su u nekom trenutku napustili domovinu i žive na raznim tačkama belog sveta, već i sama priroda Radakovićeve proze, za koju je Albahari u predgovoru knjizi Strah od emigracije (2010) rekao da joj je, ovoj prozi dakle, uvek prilazio sa “smernošću učenika” i da se nikada ne bi usudio da u sopstvenoj prozi radi stvari koje Radaković radi u svojoj. Reč je tu o specifičnom avangardnom radikalizmu u preispitivanju obrazaca sveta, kojim se ovaj pisac služi od samih svojih početaka. Uza sve, čak ne ni tako kompleksne niti brojne formalne i sadržinske preobražaje, taj radikalizam na izvestan način “usporava” tekst, “otežava” čitalačko uživljavanje i saživljavanje sa pričom.
...…
Čitavu ovu situaciju dodatno usložnjava činjenica da je nakon prvog niza što sopstvenih, što koautorskih knjiga tokom devedesetih godina i u prvoj deceniji novog veka, Radaković objavio rečenu knjigu Strah od emigracije, koja zapravo predstavlja njegova prozna istraživanja iz osamdesetih godina. Ova proza u stvaralačkoj hronologiji prethodi prvoj Radakovićevoj objavljenoj knjizi, romanu Tibingen (1990, najuži izbor za Ninovu nagradu), a isti je slučaj i sa najnovijom knjigom Emigracija 2: stihovi, inače prvom pesničkom zbirkom u dosadašnjem opusu ovog pisca. Emigracija 2, naime, ima belešku koja sledi nakon Uvoda: “Sve pesme su nastale u periodu između 1978. i 1990. (a neke i ranije)”, a ovaj podatak ne bi trebalo razumeti kao puku faktografiju.
Kada se ovo kaže, onda se ne misli na vesele osamdesete, šizike i pop muziku, niti, s druge strane, na uspon mračnih nacionalističko-populističkih sila koje sve do danas u dobroj meri diktiraju jugoslovenske političke tokove, već na određeni socijalno-politički okvir koji podrazumeva talase ekonomskih kriza, obnovu hladnoratovskih napetosti, a onda i Perestrojku i raspad Istočnog, komunističkog bloka, za vreme kojih se osećaju dah istinske slobode, ali i strah, anksioznost, egzistencijalna nemoć pred onim što dolazi. To se može pratiti na različitim ravnima i u nizu pesama, ali vidljivo je već od prve, “Prestrojavanja”, čiji je sâm naslov najdoslovniji prevod reči “perestrojka”, a u kojoj lirski junak izvodi naoko apsurdna preslagivanja sopstvenog života: “povadih fioke iz ormana/ istresoh im sadržine// levu fioku stavih na mesto/ desne, a desnu na mesto donje// u gornju stavih karte/ koje prethodno izmešah/ a iz srednje fioke povadih dug-/ mad i ubacih to u kesu/ koju stavih u gornju fioku (…)”, da bi na kraju pesme usledilo priznanje: “(…) ali odmah i/ sedoh jer moji prijatelji behu u ratu moja deca behu na ulici moje misli behu penzionisane, usta: drhte, noge: od kamena, a čelo: nebo na slici magrita koji je davno davno umro (možda negde na raskršću u ravnici gde se kreću još samo konji)”.
Jedan od osnovnih Radakovićevih umetničkih postupaka jeste dekonstrukcija, svojevrsno raščlanjivanje svih ljudskih obrazaca (umetničkih, psiholoških, socijalnih, političkih, istorijskih, svakodnevnog ponašanja) na najmanje sastavne delove (u nekim pesmama se i reči razbijaju na slogove i glasove), čime se s jedne strane osvešćuju njihovo prisustvo i dejstvo, potom se, s druge strane, estetizuje svakodnevica, odnosno sâmo ljudsko postojanje u svom najelementarnijem vidu, što bi bio tipičan neoavangardni gest; dok se s treće strane iskušava naša predstava o umetničkoj vrednosti.
U vezi s potonjim mogle bi se navesti brojne pesme, pa tako i “Ante Marković, telefonom, Borisavu Joviću”: “u poslednje/ vreme/ ne idem/ na pijacu”. Kojim se merilima vrednuju pesme kao što je ova, kakav estetski užitak ona izaziva u čitaocu? U prvom redu radi se svakako o humornom, detronizujućem efektu koji izaziva zamišljanje ovakvog razgovora dvaju političara koji spadaju među najmoćnije figure druge polovine osamdesetih i početka raspada Jugoslavije, ali još je zanimljivije čitanje u naše vreme i zapravo nemogućnost da se zamisli, makar i u pesmi, makar i ovako humorno, sličan razgovor između, recimo, A. Vučića i S. Malog. Vredi se zapitati da li se iz toga mogu izvući ikakve pouke?
Emigracija 2 je u celini, baš kao i prozna kolekcija Strah od emigracije, katalog eksperimenata, od kojih svaki ima sopstvenu formu, a ponekad i više obrazaca u okviru iste pesme (u navodu iz “Prestrojavanja” može se, recimo, videti prelaz iz stihova u prozu, na samom kraju). Istovremeno, Emigracija 2 je i umetničko svedočanstvo o nestabilnoj, prelomnoj epohi, u kojoj su neke stege popustile, ali su neke druge, nove, tek nameštene, počinjale da se stežu. U središtu svega toga je umetnik, avangardni lirski junak, blizak stvarnom Žarku Radakoviću koji ispisuje svoju umetničku biografiju, iskušavajući čitavu paletu različitih poetskih formula, od zvučno-zaumnih i humorno-apsurdnih do najčistijih emocionalnih ispovedanja. Sve one strategije koje je ovaj pisac kasnije koristio u prozi, ali i neke koje nije, nalaze se u ovoj knjizi, ako se tako može reći – u svom osnovnom obliku.
Stoga bi Drugu knjigu Emigracije trebalo čitati u paketu sa Strahom od emigracije, a onda i u nešto širem kontekstu sa romanom Tibingen i prozama Knifer (1994) i Emigracija (1997), jer bi se, nalik onome što stoji u pesmi “Fridrih Helderlin”, videlo da je Radaković zapravo sve vreme bio pesnik, ali nije hteo to da zna.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Ta Slavkina izjava da su muškarci jači fizički... Slavka bar s tim nikad nije imala problem – znala je da patosira momke koji joj dobacuju, ako smem da otkrijem porodične priče. Slavka u toj rečenici misli prvenstveno na uslove u sportu – ona se aktivno zalagala da se ženski fudbal profesionalizuje po uzoru na muški
Dokazujući da umetnost ne treba da bude ni sentimentalni odraz doživljaja interpretatora niti dražesna zvučna igra, već u prvom redu istinita i tačna u sublimaciji života, Brendel je koliko na koncertima, toliko i na brojnim nosačima zvuka, možda više nego bilo koji pijanista pre njega, otkrio svu kompleksnost klasične muzike kao živog ogledala evropske istorije i kulture
Određeni su dobitnici nagrada na 32. Festivalu evropskog filma Palić. Zlatni toranj za najbolji film žiri je dodelio ostvarenju „Dva tužioca“, reditelja Sergeja Loznice
Umesto da se okome na obolele ćelije, odbrambene ćelije srpskog organizma su se okrenule protiv zdravih ćelija. Lek je počeo da kola krvotokom, ali je proces ozdravljenja dug i neizvestan
Mitropolit žički Justin otvoreno je stao na stranu studenata i upozorio vlast da “moć nije data radi nasilja, nego radi služenja“. Šta je to trebalo arhijereju poznatom po tome da se kloni sukoba
Kao što je Šešelj početkom devedesetih potezao pištolj na tadašnje studente, tako Vučić na njihove pobunjene kćerke i sinove danas poteže svoje batinaše. Ista je to politika, samo prilagođena vremenu
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!