Žarko Radaković: Emigracija 2: stihovi, Treći trg, Beograd, 2024
Iako je u prethodne tri i po decenije objavio petnaestak proznih knjiga (uglavnom romana), i to kod naših najuglednijih izdavača, književna kritika i takozvana čitalačka publika još uvek se teško i sporo navikavaju na činjenicu da Žarko Radaković nije samo povlašćeni prevodilac opusa Petera Handkea nego upravo i pisac sa sada već pozamašnim opusom. Tome ne može biti uzrok isključivo poslovična pometnja i inertnost naše kulture, koja se više maćehinski nego majčinski odnosi prema umetnicima, naročito onima koji su u nekom trenutku napustili domovinu i žive na raznim tačkama belog sveta, već i sama priroda Radakovićeve proze, za koju je Albahari u predgovoru knjizi Strah od emigracije (2010) rekao da joj je, ovoj prozi dakle, uvek prilazio sa “smernošću učenika” i da se nikada ne bi usudio da u sopstvenoj prozi radi stvari koje Radaković radi u svojoj. Reč je tu o specifičnom avangardnom radikalizmu u preispitivanju obrazaca sveta, kojim se ovaj pisac služi od samih svojih početaka. Uza sve, čak ne ni tako kompleksne niti brojne formalne i sadržinske preobražaje, taj radikalizam na izvestan način “usporava” tekst, “otežava” čitalačko uživljavanje i saživljavanje sa pričom.
...…
Čitavu ovu situaciju dodatno usložnjava činjenica da je nakon prvog niza što sopstvenih, što koautorskih knjiga tokom devedesetih godina i u prvoj deceniji novog veka, Radaković objavio rečenu knjigu Strah od emigracije, koja zapravo predstavlja njegova prozna istraživanja iz osamdesetih godina. Ova proza u stvaralačkoj hronologiji prethodi prvoj Radakovićevoj objavljenoj knjizi, romanu Tibingen (1990, najuži izbor za Ninovu nagradu), a isti je slučaj i sa najnovijom knjigom Emigracija 2: stihovi, inače prvom pesničkom zbirkom u dosadašnjem opusu ovog pisca. Emigracija 2, naime, ima belešku koja sledi nakon Uvoda: “Sve pesme su nastale u periodu između 1978. i 1990. (a neke i ranije)”, a ovaj podatak ne bi trebalo razumeti kao puku faktografiju.
Kada se ovo kaže, onda se ne misli na vesele osamdesete, šizike i pop muziku, niti, s druge strane, na uspon mračnih nacionalističko-populističkih sila koje sve do danas u dobroj meri diktiraju jugoslovenske političke tokove, već na određeni socijalno-politički okvir koji podrazumeva talase ekonomskih kriza, obnovu hladnoratovskih napetosti, a onda i Perestrojku i raspad Istočnog, komunističkog bloka, za vreme kojih se osećaju dah istinske slobode, ali i strah, anksioznost, egzistencijalna nemoć pred onim što dolazi. To se može pratiti na različitim ravnima i u nizu pesama, ali vidljivo je već od prve, “Prestrojavanja”, čiji je sâm naslov najdoslovniji prevod reči “perestrojka”, a u kojoj lirski junak izvodi naoko apsurdna preslagivanja sopstvenog života: “povadih fioke iz ormana/ istresoh im sadržine// levu fioku stavih na mesto/ desne, a desnu na mesto donje// u gornju stavih karte/ koje prethodno izmešah/ a iz srednje fioke povadih dug-/ mad i ubacih to u kesu/ koju stavih u gornju fioku (…)”, da bi na kraju pesme usledilo priznanje: “(…) ali odmah i/ sedoh jer moji prijatelji behu u ratu moja deca behu na ulici moje misli behu penzionisane, usta: drhte, noge: od kamena, a čelo: nebo na slici magrita koji je davno davno umro (možda negde na raskršću u ravnici gde se kreću još samo konji)”.
Jedan od osnovnih Radakovićevih umetničkih postupaka jeste dekonstrukcija, svojevrsno raščlanjivanje svih ljudskih obrazaca (umetničkih, psiholoških, socijalnih, političkih, istorijskih, svakodnevnog ponašanja) na najmanje sastavne delove (u nekim pesmama se i reči razbijaju na slogove i glasove), čime se s jedne strane osvešćuju njihovo prisustvo i dejstvo, potom se, s druge strane, estetizuje svakodnevica, odnosno sâmo ljudsko postojanje u svom najelementarnijem vidu, što bi bio tipičan neoavangardni gest; dok se s treće strane iskušava naša predstava o umetničkoj vrednosti.
U vezi s potonjim mogle bi se navesti brojne pesme, pa tako i “Ante Marković, telefonom, Borisavu Joviću”: “u poslednje/ vreme/ ne idem/ na pijacu”. Kojim se merilima vrednuju pesme kao što je ova, kakav estetski užitak ona izaziva u čitaocu? U prvom redu radi se svakako o humornom, detronizujućem efektu koji izaziva zamišljanje ovakvog razgovora dvaju političara koji spadaju među najmoćnije figure druge polovine osamdesetih i početka raspada Jugoslavije, ali još je zanimljivije čitanje u naše vreme i zapravo nemogućnost da se zamisli, makar i u pesmi, makar i ovako humorno, sličan razgovor između, recimo, A. Vučića i S. Malog. Vredi se zapitati da li se iz toga mogu izvući ikakve pouke?
Emigracija 2 je u celini, baš kao i prozna kolekcija Strah od emigracije, katalog eksperimenata, od kojih svaki ima sopstvenu formu, a ponekad i više obrazaca u okviru iste pesme (u navodu iz “Prestrojavanja” može se, recimo, videti prelaz iz stihova u prozu, na samom kraju). Istovremeno, Emigracija 2 je i umetničko svedočanstvo o nestabilnoj, prelomnoj epohi, u kojoj su neke stege popustile, ali su neke druge, nove, tek nameštene, počinjale da se stežu. U središtu svega toga je umetnik, avangardni lirski junak, blizak stvarnom Žarku Radakoviću koji ispisuje svoju umetničku biografiju, iskušavajući čitavu paletu različitih poetskih formula, od zvučno-zaumnih i humorno-apsurdnih do najčistijih emocionalnih ispovedanja. Sve one strategije koje je ovaj pisac kasnije koristio u prozi, ali i neke koje nije, nalaze se u ovoj knjizi, ako se tako može reći – u svom osnovnom obliku.
Stoga bi Drugu knjigu Emigracije trebalo čitati u paketu sa Strahom od emigracije, a onda i u nešto širem kontekstu sa romanom Tibingen i prozama Knifer (1994) i Emigracija (1997), jer bi se, nalik onome što stoji u pesmi “Fridrih Helderlin”, videlo da je Radaković zapravo sve vreme bio pesnik, ali nije hteo to da zna.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Barak Obama je 2012. godine poslao svog ministra finansija da urazumi nemačkog kolegu koji je, protiv prezaduženih Grka, naglašavao moralni značaj trpljenja bola na kratke staze, zarad integriteta na duge staze. Ubeđivanje nije uspelo. U svakom slučaju, bez ordoliberalizma ne može se razumeti nastanak EU, kao ni nemačka pozicija u Evropi. Bez njega se, zapravo, ne može tumačiti ni XX vek
Pronalazak i širenje fotografije za Hoknija predstavlja trenutak u kome je optička slika samo fiksirana na papir uz pomoć hemijskih dodataka. Prateći likovne procedure, Hokni sugeriše da se modernost rađa upravo sa umetničkim oslobađanjem od optičkih aparatura i pomagala i povratkom na nesavršeni, manuelni izraz
Delajući unutar granica žanra (i zombi horora kao podžanrovskog skupa), te sopstvenih (mito)poetika, scenarista Aleks Garland i reditelj Deni Bojl nastavljaju sopstvenu priču mikrozapleta previše bavljenja uvek iritantnim eksplikatorskim zahtevima u kojima se gledaoci podsećaju na sve što je bilo u prethodnim filmovima. Pri tome, ama baš sve mora biti jasno, te, istovremeno, mora da zadovolji i nostalgičarski štimung kao nužan činilac u kreativno-poslovnim jednačinama ovog tipa
Irski bend “Fontaines D.C.” dolazi nam iz zemlje sa očiglednim viškom istorije i kulture, pa se otuda razumemo veoma dobro. Kada pevač Grijan Četen u jednom trenutku sa scene diskretno uzvikne: “Free Palestine!”, naša mlada publika spremno odgovara glasnim odobravanjem i kovitlacem palestinskih marama kefija, što ih mnogi ponosno nose oko vrata. Ali ovo zapravo uopšte nije demonstracija političkog aktivizma, kako bi neko mogao pomisliti. Samo mali podsetnik na to kako je sjajno kad ti velike nove zvezde na vrhuncu svoje karijere dođu u grad i podele sa tobom radost izuzetne muzike koju su sami stvorili, kao i svoje autentično ljudsko uverenje spram dirigovane svakidašnjice svuda unaokolo
Fašisti su od D’Anuncija preuzeli ideje akcije i djelovanja – i to nasilnog i brzog djelovanja. Demokratija sa sobom donosi određenu sporost, a D’Anuncio je želio sve odmah i sada – što sigirno podsjeća na neke današnje pojave
Nad premlaćivanjem i hapšenjem studenata čovek može da se zgrozi, ali ne sme da se iznenadi – pa sve je to Aleksandar Vučić najavio. Ali, videće da je pendrek slaba zaštita od naroda
Generacija koja vodi ovu pobunu prihvata razlike kao deo svog horizonta normalnosti, nešto prirodno i podrazumevano. Otuda je njihov patriotizam čist, nimalo nalik toksičnom nacionalizmu iz devedesetih
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!