Dok u sabah čekaš šejtana

To da se pisac potvrđuje kao pisac drugom knjigom, režiser kao režiser drugim filmom, a bend kao bend drugim albumom, to je valjda jedan od dva ili tri najfrekventnija i najstereotipnija kritičarska klišea. A opet, najizdržljiviji klišei su i postali klišei zato što su toliko često tačni. Naročito se to dobro vidi post festum, kad neki opus ili neku karijeru posmatramo sa distance. Distanca u odnosu na opus benda Zabranjeno pušenje je, međutim, sasvim specifična. Ako postoji bend kroz čiju bi se sudbinu mogao snimiti politički film o Jugoslaviji, to je Zabranjeno pušenje. To je prošle godine nekako više naslutila novinarka Al Džazire Džeki Rouland kad je uradila film Bilo jednom u Sarajevu o Top listi nadrealista. Film je nažalost ispao loš, ali taj promašaj nekom možda otvori vrata da napravi nešto dobro.

Naime, priča o prvobitnom uspjehu Pušenja odnosno albuma Das ist Walter neodvojiva je od dva faktora: sinergijskog Nju primitivs efekta (Pušenje + Nadrealisti) i subverzivne genijalnosti pjesme Zenica Blues. Ipak, unutar Nju primitivs pokreta, a u kontekstu Jugoslavije, priča o Pušenju je paradigmatičnija. Ne umanjujući vrijednost oba spin–off projekta: i Neletovog No Smoking Orchestra i Sejinog Pušenja, pravo Zabranjeno pušenje, ono koje bi moglo da se piše sa određenim članom the, jest ono u kojem su bili i Nele i Sejo i koje je snimilo četiri albuma: Das ist Walter, Dok čekaš sabah sa šejtanom, Pozdrav iz zemlje Safari i Male priče o velikoj ljubavi. Ključni album Zabranjenog pušenja je drugi, Dok čekaš sabah sa šejtanom, objavljen u ljeto 1985. godine, prije tačno tri decenije.

MARŠAL HASE: Album Das ist Walter je bio dobar temelj. Pjesme sa albuma prvenca je Nele u svojoj autobiografiji efektno lakonski opisao: od „himne Novog primitivizma“ (Anarhija All Over Baščaršija) preko „priče o djevojci koja previše vjeruje američkim filmovima“ (Selena, vrati se, Selena) do „bunta samosvjesnog mladića protiv podjele uloga koju mu nameće svijet u kome živi“ (Neću da budem Švabo). Ipak, brzo stečena jugoslovenska slava bendu se još brže obila o glavu poslije famozne afere „crko Maršal“. U pomenutoj knjizi (Fajront u Sarajevu) Nele detaljno opisuje kako im nakon tog skandala svi silni mediji i institucije koji su žudili za njihovim prisustvom i saradnjom preko noći okreću leđa. Postojao je ipak i poslovični izuzetak: „U nas je, međutim, još uvijek vjerovao Jugoton, pa je tadašnji urednik Siniša Škarica čak pristao na našu suludu ideju da izdamo dupli album.“ U isto vrijeme u Smolecovom studiju na Zelengaju albume snimaju i Haustor i EKV. To, međutim, već spada u širu priču o nekoj drugoj zemlji i nekom drugom vremenu. A priču o Šejtanu možda je najbolje započeti sa vjerovatno najslavnijom pjesmom s tog albuma: Nedjelja kad je otišo Hase.

U vrijeme kad je ovaj album objavljen, fudbaler Asim Ferhatović Hase još je bio živ. Umro je poslije godinu i po dana. Umro je jedan dan nakon svog pedeset četvrtog rođendana, 25. januara 1987. godine. Bila je nedjelja, baš kao u pjesmi, baš kao i četvrtog maja 1980. godine. Ima nečeg neobičnog u pomisli da je Hase vjerovatno slušao pjesmu Nedjelja kad je otišo Hase i da je umro u nedjelju. Priča se da su članovi Zabranjenog pušenja nakon Hasetove smrti objavili u Oslobođenju smrtovnicu, čitulju, u kojoj je stajalo samo „Jedan je Hase“. Ako se sjetimo da u pjesmi postoji stih Oslobođenje u mojim rukama, priča je još zaumnija i još poetičnija.

Postoji, međutim, još jedan detalj koji je nedavno notirao Miljenko Jergović, najpouzdaniji hroničar Sarajeva osamdesetih, a koji priči dodaje i nove valere. Famoznoj ulici Fuada Midžića koju je Pušenje opjevalo od Selene pa nadalje, ulici u kojoj je stanovala autorska ekipa Pušenja, poslije rata je promijenjeno ime. Džaba je Fuadu Midžiću pred poslijeratnim sarajevskim vlastima bilo to što je bio musliman, kad je bio i komunista i partizan i jasenovački logoraš i ilegalac koji je poginuo u posljednjem danu rata i NDH-zijske vlasti nad Sarajevom, Uzeli su mu ulicu, a u toj promjeni imena bilo je, međutim, nečeg i dijaboličnog i jezovitog i nevjerovatno simboličnog. Ulica Fuada Midžića danas se zove ulica Asima Ferhatovića Haseta, a to je isto kao da se zove i ulica Zabranjenog pušenja i ulica Top liste nadrealista i ulica Doktora Neleta Karajlića i ulica Seje Sexona i ulica Maršala Tita i sve to zajedno. Jer pjesma o Hasetu nije, naravno, pjesma o Hasetu, ili nije samo o Hasetu. To je pjesma, kako kaže Jergović, o „jednom drugom, važnijem čovjeku, mnogo zvučnijeg imena. Ali kako se pjesma o tom junaku nije mogla napisati a da ne bude sentimentalna i udvorička na način onih pjesama s omladinskih radnih akcija, tako je adresat posvete promijenjen. Kombinacijom nekoliko stilskih figura, ironije, litote i metonimije, postignut je začudan efekt, i nastala je najljepša pjesma o Titu, od tolikih koje su sastavljane nakon njegove smrti.“

Valjalo bi napisati poseban esej o razlozima zbog kojih mnogima ni danas nije jasna toliko prozirna aluzija. Samo je jedna važna majska nedjelja u kojoj je na Koševu gostovao Osijek, da i ne govorimo o rezultatu 1:1; samo je jedan od nas „tukao Engleze, Švabe, Ruse“, samo je jedan mogao da kaže: „mene više nema, al imate još mnogo važnih utakmica“, samo zbog jednog je imalo smisla ono skandiranje „Jugoslavija, Jugoslavija“ koje završava u fade out-u. Usput budi rečeno, kad Jugoton postane Croatia Records i kad Šejtan bude objavljen u CD formatu, to skandiranje će volšebno biti utišano i skraćeno do neprepoznatljivosti.

IBRO DIRKA: Nedjelja kad je otišo Hase je samo jedna od čak osamnaest pjesama. Ipak je riječ o duplom albumu, mada u savremenoj YouTube eri može djelovati iznenađujuće da čitav dupli album traje manje od sat vremena. Kad se pokušava odgovoriti na pitanje šta je toliko posebno u ovom albumu, a u odnosu na kasnija dva, jer je kreativna ekipa (i Nele i Sejo) ostala ista, ponovo nam pomaže Fajront u Sarajevu. Ono što se desilo u Pušenju iza Šejtana jest da su pukli šavovi između, kako kaže Nele, „studenata i pravih rokera“. Studenti (i Nele i Sejo) jesu bili kreativniji, ali pravi rokeri su bolje svirali. Zbog pucanja šavova pravi rokeri su otišli. Nije da buduća dva albuma neće biti kreativna, ali neće biti tako dobro odsvirana. Nikad poslije muzička podloga njihovih pjesama neće biti tako čvrsta i tako pankerski prljava, nikad neće biti one energije iz uvodnih rifova na početku Stanja šoka, na početku cijelog albuma. I kao što je lokalnost potencirana u obe imenice s naslova albuma, tako se i u Stanju šoka specifični sarajevski lokalizam iščitava i iz navijanja za Želju i iz „daidžine dženaze“. Sve se to nastavlja i u Djevojčicama kojima miriše koža: ako je lirski subjekt Stanja šoka navijao za Želju, antijunak druge po redu pjesme je „običan uhljup s Koševa“. Slijedi Lutka sa naslovne strane, imenjakinja Čorbinog hita od prije šest godina. Ipak, Pušenje spušta Čorbinu apstrakciju s njene pseudouniverzalne visine u „memlu i blato Sedrenika“.

Naposljetku, tu je naslovna pjesma i ključna stvar za kontekstualizaciju cijelog albuma. Priča je zapravo arhetipska: u marginalcu su ubili boga, ali đavo u njemu je ostao da živi. Ali i taj arhetip je smješten u tačan i vrlo precizan geografsko-istorijski okvir, makar i bez predirektnih indikacija. Onaj „mrak kod Pivare“ je vrlo konkretan mrak, kao što je i „agent 071“ vrlo efektna ironija koja kombinacijom Džems Bondove šifre i pozivnog broja za Sarajevo spaja Šon Konerija s Murgom drotom. Kad se u posljednjoj strofi ukaže „cvikeraš iz opštine“, slušalac se prosto mora sjetiti one uloge koju u Sjećaš li se Doli Bel igra Boro Stjepanović. Dok čekaš sabah sa šejtanom je zapravo pjesma o tome zašto je Šintor – Šintor. Onima pak koji šejtanu nisu široko otvorili dušu, a bili su dio istog svijeta, često je preostajalo samo da jezde ka Alemanji, bez obzira na cijenu.

Prvih šest pjesama, prva trećina, prvi prirodan „blok“ u cjelini od osamnaest stvari završava se sa Ibrom Dirkom, jednim od nekoliko autentičnih remek-djela jugoslovenske popularne kulture. To je opet arhetip, ali nešto noviji i nešto uži. U velikim zapadnim kulturama postoje ta amblematska djela u kojima se tematizuje kako veliki talenat biva nagrizen vanjskim uspjehom i spasa skoro da nema.

O tome piše, recimo, Havijer Serkas u svojoj Brzini svjetlosti. Ispričati to u manje od tri i po minute, bez trunke pretencioznosti, uz nekoliko nezaboravnih one–liner-a, uz dosjetke na račun Brene i „oba Halida“, a da se ne izgubi ništa od „poruke“, to je zaista katarzično.

KAŠTELAN, BREL I BRAMS: U preostale dvije trećine duplog albuma nema te gustine vrhunskih pjesama, ali to je dobro. Kao što se novine ne mogu praviti samo od odličnih tekstova, tako i album, naročito dupli, ne može da se napravi bez „vezivnog tkiva“. Ne treba tu frazu shvatiti pogrdno. Ni Dostojevski ne bi bio Dostojevski bez vezivnog tkiva. Kako ono kaže Sioran: Ništa toliko ne dosadi kao jednoličnost izuzetnog. Tako i Šejtan ne bi bio Šejtan bez pjesama koje su suštinski tek dobra dosjetka ili fora odnosno eventualno tek malo više. Takva je Ja imam kuhinju, takvo je i naslanjanje na Žaka Brela Ne Me Quitte Pas, kao i Radost prvog žita. Ima, međutim, i pjesama zamišljenih kao dosjetke, ali koje su tu tendenciju nadrasle. Takva je, recimo, Sanjao sam noćas da te imam.

Kao što su imali potrebu da „polemišu“ s Ribljom čorbom, ovdje momci iz Pušenja još žešće polemišu s Bijelim dugmetom, a ta im je „polemika“, ako ništa zbog istog zavičaja, zapravo i važnija. Učini da budem vuk, Brut i Ujka Sam su nastavak linije započete sa albumom Das ist Walter, dobre pjesme koje „vuku“ na prethodnu fazu i ne nude široko otvaranje prema naprijed. Srce albuma je, međutim, dvodijelna pjesma Baš–Čelik.

Na izvornom LP formatu, njome se završavala B strana obe ploče, odnosno prva ploča je završena sa Baš–Čelik (prvi dio), a druga sa Baš–Čelik (drugi dio). Ovu dvodijelost će Pušenje da varira sa Pklatovima na Malim pričama o velikoj ljubavi, ali u vezi Baš–Čelika postoji jedan sjajan i neprevaziđen detalj. Pokušavali su naši bendovi da koriste tekstove iz klasične književnosti na manje ili više uspješan način. Ali malo kome je uspjelo da napravi takvu dobru kompoziciju na stihove nekog domaćeg književnog klasika kako je uspjelo Pušenju s pjesmom Jure Kaštelana, dalmatinskog partizana, jugoslovenskog rodoljuba i velikog erudite.

Ostaju još dvije nepomenute pjesme: Kažu mi da novog frajera imaš i Gospođa Brams. Prva se „ubila se za hita“, klasično lokalno Pušenje, s ljubavno-luzerskom tematikom; druga kao da je nastavak pjesme o Seleni, nakon što se ova udala za nekog Švabu, dočekala sredovječnost, a onda se u njoj ponovo probudio nemir.

ENGLEZI I MI: Ima ona legendarna anegdota o Nikoli Pašiću kad je valjda nešto opsovao u Narodnoj skupštini, pa mu je neki poslanik opozicije dobacio da Gledston nikad u parlamentu ne bi govorio na taj način, a Pašić mu odgovorio: „Kakvi ste vi Englezi, takav sam ja Gledston.“ Počevši u nekom trenutku ponovo intenzivno da slušam Šejtana, krenuo sam da gledam ko je kojoj pjesmi napisao muziku, a ko tekst. Takvo istraživanje skoro nužno navodi na pomisao kako su Nele i Sejo u Pušenju bili zaista ono što su u Bitlsima bili Lenon i Makartni. Ne mislim da je jedan Lenon, a drugi Makartni, nego da su uspjeli, kao ljudi i umjetnici dobrano različiti jedan od drugog, da svoje talente sinergijski udruže na način da djelo bude mnogo više od prostog zbira njihovih darova. Ako nekom Nele i Sejo nisu dovoljno dobri da budu naši Lenon i Makartni, pozvao bih se na starog dobrog Baju: Kakvi smo mi Englezi, takvi su oni Lenon i Makartni. A sa distance od trideset godina, iz perspektive naknadne pameti, kad je sasvim jasno da su sve „važne utakmice“ o kojima je govorio Hase izgubljene, ovaj je album i podsjećanje na vrijeme kad su neki sjedili sa šejtanom i čekali sabah, dok su drugi u sabah sjedili sami i čekali šejtana, pa ga na kraju i dočekali.

A snivali smo krilat let ala i divova,
Dozivali smo sunčan svijet od sreće
i od snova.

PRIRUČNIK ZA PRIMITIVCE: Sa ploče Dok čekaš sabah sa šejtanom