

Narodno pozorište
Zašto je Narodno pozorište odložilo studentski festival
Narodno pozorište je zakazalo Festival studentskih predstava završnih godina pa ga odložilo, zbog usaglašavanja repertoara. Iz razgovora sa učesnicima, nameće se drugi razlog




Televizijski događaj nedelje, u stvari, i nije bio naročito televizičan. Građanin Čume dao je telefonsku izjavu Televiziji B92. Pre toga je u surčinskom tržnom centru slikovitog imena Kotobanja (koš, kuruzana) policija pronašla do danas neotkrivenu hajdučku bazu iz poslednjeg rata sa gomilom oružja, ali i heroina. Sremski partizani su se proslavili veštinom kamuflaže dok su ratovali s Nemcima, a tradicija se održala do danas. Samo, koliko se sećam, Sremci su voleli da skriveni jedu flekice, dok ovi današnji preferiraju belo. Čika Čume je lepo objasnio da nije jedini vlasnik Kotobanje, da mu je policija podmetnula oružje i drogu, čovek je duboko udahnuo i otpevao takvu ariju o kriminalu u Srbiji posle koje je tri dana u medijima vladao potpun muk. Čume je tako postao veoma ekskluzivan dopisnik Devedesetdvojke iz zemlje Nedođije, samo mu fali fotografija sa slušalicom na uvcetu u ćošku ekrana. Verujem da poučeni bembanjem u bivšoj firmi Ljubiše Buhe, potrošači neće baš rado pazariti u Kotobanji, bar još neko vreme. Pošto je, po Buhi, glavni negativac gospodin Legija jer mu je sa saradnicima navodno oteo ženu, minirao firmu i radio o glavi, oglasila se i druga strana – duboko patriotskim saopštenjem. Neverovatno je da su ovih dana po Beogradu osvanuli bilbordi sa reklamom za Crvene beretke, bivšu Legijinu firmu. Umesto Crvenkape (što bi bilo logičnije), maskota im je iskeženi vuk, koji je doktor za terorizam, pa da ih zovemo kad prigusti. Hvala lepo, ne treba.
Dok ovo pišem, još nemam pojma u kojoj zemlji će biti objavljen tekst, situacija se intenzivira iz časa u čas, pa da ne baksuziram. Ipak, u Skupštini Srbije premijer je imao zapažene nestupe, dostojne kviza za glumce amatere (3K – „Generalna proba“).
Slične nastupe prikazali su i takmičari u govorništvu na Pravnom fakultetu. Na Drugom programu RTS-a emitovana je emisija gde smo videli kako su tekle pripreme i probe, odnosno kako su mladi oratori uz pomoć stručnog tima brusili svoj talenat. OK, zanesu se ljudi, počnu da mlate rukama, ‘oće da budu i dosadni, skreću sa teme, devojčice naročito lako skliznu u šmiru, ali niko nije postavio pitanje tema njihovih govora. Sloboda javne reči se podrazumeva, ali od desetak takmičara dobra polovina zvuči kao Šešelj iz 1991. Istorijske teme su dominantne, duhovnost Srba takođe, pa stičem utisak da se kod nas govorništvo vezuje isključivo za takozvane – velike nacionalne (srpske) teme. Isto ko što Đinđić i Koštunica jednako Dobricu Ćosića smatraju srpskim Tomasom Manom. Govorništvo se prema ovoj reportaži smatra veštinom ubeđivanja, sugestije, sposobnošću da se kaže šta treba, a prećuti ono što ne treba reći. Kratko rečeno – gromopucatelna demagogija. Od hvale vredne ideje da se neguje lep javni govor, možda je trebalo produžiti ka govoru o neprijatnim temama naše današnjice. Umesto toga, čuo sam uglavnom prazne reči koje deca lepo deklamuju.
Dobra vest dolazi sa Art kanala, gde sam video reklamu za nekog našeg programera, što ima školu kompjutera. Gospodin Radosavljević je već bio gost „Crnih bisera“, gde nam je saopštio da je izumitelj tastature za slepo kucanje. ‘Oće to da mu kupi Bil Gejts, ili Japanci, ne sećam se, nude silne pare, ali ovaj naš – ni da čuje. Ko je svirao instrument pa ima spretnije prste treba mu pola sata da nauči slepo kucanje, ko nije treba mu jedan dan. Cenim da harmonikaši imaju prednost u startu. Eto, pošto smatram da je red, kad već imamo toliku pamet, da i ja pomognem nekako opštu stvar, pa evo džabe nudim ime za patent – nek’ se zove Filip Višnjić. U reklami za proizvod možemo da garantujemo da će prosečan Japanac ili Amerikanac pre da nauči slepo kucanje nego da izgovori ime tastature. Pa nek’ lome jezik. A mene, kao kuma, mislim, kad stignu ti milioni dolara, ako se sete – sete, ako ne, neka ga gusle nagarave.


Narodno pozorište je zakazalo Festival studentskih predstava završnih godina pa ga odložilo, zbog usaglašavanja repertoara. Iz razgovora sa učesnicima, nameće se drugi razlog


Da je za stvaranje scenskog spektakla ponekad dovoljno imati vrhunske igrače i obrazovanog, promišljenog koreografa, poručuju „Snovi“, nova plesna predstava u Madlenianumu


Hrvatska književnica i novinarka Slavenka Drakulić preminula je u 77. godini. Drakulić je bila jedna od najprevođenijih hrvatskih književnica, rođena je u Rijeci 4. jula 1949. i živela u Zagrebu i Stokholmu. Karijeru je počela kao novinarka, nakon završenih studija komparativne književnosti i sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Pisala je za "Start", zagrebački nedeljnik "Danas" i NIN i bila jedna od novinarki koje su uvele feminističke teme u javnu raspravu. Tim povodom, podsećamo se njenog intervjua koji je ona dala za "Vreme" prošle godine


U kojem smeru će otići mladi i AI, odluči će njih dvoje, bez nas - kaže Darko Macan, autor knjige „Sutra“ u kojoj iz budućnosti priča o sadašnjosti


Premijera filma „Na točkovima zaboravljenih snova“ na Festivalu u Šangaju, i učešće sedam filmova na Festivalu u Puli, veliki su uspesi domaćeg filma. Pitanje je da li ih Filmski centar Srbije s pravom prisvaja
Intervju: Radovan Lazić, tužilac
Kako je kontaminiran slučaj Veselina Milića Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve