
Filmski centar Srbije
Zašto je smenjen Ivan Karl
Ivan Karl je potvrdio da više nije v.d. direktor FCS-a. O Jakovu Petroviću koji će od sada voditi ovu ustanovu, za sad se zna samo da je sin poznatog glumačkog para
Enes Halilović: Ljudi bez grobova; režija Stevan Bodroža; koprodukcija Beogradskog dramskog pozorišta i Regionalnog pozorišta Novi Pazar
Predstava Ljudi bez grobova nastala je na osnovu romana Enesa Halilovića. Roman prati sudbinu jedne veoma siromašne šire porodice iz sela u blizini Novog Pazara. Selo je neka vrsta balkanskog Makonda – smešteno je u stvarnom prostoru i vremenu, ali se istovremeno nalazi između realnosti i fantastike. Vremenski okvir dešavanja ipak postoji – kraj druge Jugoslavije, rat i poratno doba. Međutim, vreme u tom svetu drugačije teče jer junaci romana žive duboko zatvoreni u sebe i zagledani u svoj problem, dok istorija prolazi pored njih kao eho. Roman prati sudbinu dveju generacija članova porodice Numić koji žive u teškom siromaštvu i ophrvani bolestima. Bolest, siromaštvo i zločini učinjeni zbog strasti ili nesrećnog slučaja čine od svakog člana porodice Numić neku vrstu žrtvenog jarca na čiju glavu se ruše sve nepravde koje skučena i u sebe zatvorena zajednica može da nanese nezaštićenom i osetljivom pojedincu. Ta zajednica na momente deluje kao dobroćudni i pitomi svet, ali čim nasluti slabost, ona otkriva svoje nasilno lice, a pojedinac koji trpi nasilje zatim žestoko i krvavo uzvraća. Ovako stvorene rane su osnova da se nesreća ponovi i u narednoj generaciji. Ta slika izolovane male zajednice čini Halilovićev roman blizak i Dogvilu Larsa fon Trira. Sve skupa, reč je o veoma zanimljivom romanu koji jako dobro pokazuje kako se u zatvorenoj i zaostaloj zajednici mitsko i moderno i danas prepliću. Roman ima dva dela – prvi govori o životu Numana Numića, siromašnog, ali časnog i ponosnog momka, koji je postao višestruki ubica zbog nesrećne ljubavi i podsmeha zajednice. Struktura priče je takva da bi se od prvog dela romana mogao snimiti jako dobar film, u kome bi bilo i ljubavi i smrti i velike potere u finalu filma. Drugi deo romana ima komplikovaniju strukturu i prati priču Numanovog sina koji se bori sa nasleđem oca, čita knjige, pripoveda porodičnu priču, luta od posla do posla i na kraju radi u duševnoj bolnici odakle i počinje svoje pripovedanje porodične drame. Zaokret nastaje kada shvatimo da cela ta priča o porodičnom fatumu i nema stvarno utemeljenje jer Numan nije pravi Semirov (pripovedačev) otac. Nesreća tj. fatum ne potiče, dakle, od gena porodice Numić već od primitivne, palanačke zajednice koja jednu porodicu gotovo po navici gura u zlo. Na taj način roman se obračunava i sa takozvanim fatumom Balkana koji ljudima na ovom prostoru donosi rat, smrt, bolest, bedu i nesreću – nije krivo tlo, nije kriva krv. Kriva je naopaka narav zajednice. Međutim, ono što je karakteristično za zajednicu o kojoj piše pisac osobina je čitavog ljudskog roda. Stoga pišući o onome što najbolje poznaje, Enes Halilović piše o problemu koji se tiče svih.
Nije uobičajeno da se u savremenoj pozorišnoj kritici ovoliko prostora posveti predlošku, ali ovog puta za to postoji valjan razlog. Jednostavno, onaj ko bi gledao predstavu, a da je nije čitao roman, možda neće baš sve razumeti. Nina Plavanjac i Aleksandra Jovanović su odlučile da ne slede hronologiju romana već da prošlost i sadašnjost stalno prepliću. Ta odluka je imala opravdanje u tome što u životu porodice Numić zaista i nema suštinske razlike između prošlosti i sadašnjosti – situacije i problemi se ponavljaju i gomilaju. Međutim, u ovoj dramatizaciji se na taj način izgubila logika priče i veza između uzroka i posledice, zbog čega su odnosi među likovima postali nejasni. Reditelj Stevan Bodroža je situaciju dodatno iskomplikovao odlukom da čitavu dramu igra hor glumaca (Aleksandar Jovanović, Dušan Živanić, Ema Muratović, Kristina Jevtović, Lemana Bećirović, Milena Pavlović, Nikola Mijatović, Rifat Rifatović i Haris Šećerović) i narator koga igra Amar Ćorović. Na ovaj način reditelj je želeo da postigne utisak da gledamo nešto poput pra-tragedija – pojedinac u dijalogu sa horom. To jeste blisko epskom duhu romana i sa stanovišta koncepcije predstave, odluka je imala svog rezona. Problem je nastao u tome što članovi hora igraju čas članove hora, čas likove, pri čemu neki glumci igraju više likova. U toj situaciji, ako ne znate roman, veoma je teško u svakom trenutku razumeti ko-kad-šta-i-zašto radi. Reditelj je pokušao da nam pomogne u snalaženju tako što je stavio titl iznad scene na kome se pojavljuje natpis prošlost ili sadašnjost. To može da pomogne, ali pod uslovom da vam i pored dinamične radnje na sceni pogled slučajno skrene sa glumaca, uočite titl i shvatite njegovu funkciju.
Reditelj Bodroža i scenograf Zoran Petrov želeli su da nam sugerišu ideju koja se provlači kroz roman, a to je da smo mi taj balkanski Makondo/Dogvil i da smo mi ne samo svedoci već i saučesnici radnje, odnosno deo zajednice koja gura siromašne i nezaštićene Numiće i njima slične u nesreću. Ovo je postignuto tako što je na zadnji zid plitke pozornice stavljen materijal u kome se publika ogleda kao u iskrivljenom ogledalu. Zanimljiva ideja, ali opet ne doprinosi bitno razrešenju ključnog problema, a to je kako publici koja ne zna roman omogućiti lak prolaz kroz kompleksnu i komplikovanu priču.
Ipak, i pored svih problema sa razumevanjem price, nešto od atmosfere tog mračnog balkanskog fatuma, tako lepo opevanog u narodnim baladama i uverljivo prenetog u roman, stiže i do nas. Za to možemo zahvaliti onim scenama u kojima nam hor glasom i pokretom uspešno dočara atmosferu. Kroz glumačku igru i elemente romana koji su uspešnije preneti na sceni (npr. ljubavne scene i sukob sa mladinom porodicom) naslućujemo da mitska balkanska nesreća vreba najsiromašnije i u 21. veku. Iako mislimo da smo bolji, pametniji, vredniji i da zaslužujemo više, nesreća koja pogađa najslabije utiče i na ostale članove društva. Ne može nam biti bolje dok i onom poslednjem od nas ne bude bolje. Bez toga saznanja, mi ćemo (p)ostati varvarska zajednica koja iz generacije u generaciju prepisuje iste greške. Ta poruka ipak dolazi do nas kroz predstavu Ljudi bez grobova i pored svih navedenih problema.
Ivan Karl je potvrdio da više nije v.d. direktor FCS-a. O Jakovu Petroviću koji će od sada voditi ovu ustanovu, za sad se zna samo da je sin poznatog glumačkog para
Od tri knjige najnovijeg nobelovca za književnost koje su prevedene na srpski jezik, u knjižarama je dostupna samo jedna „Ide svet“. Laslo Krasnahorkai je dolazio u Srbiju i kao gost nekoliko festivala
Dobitnik ovogodišnje Nobelove nagrade za književnost Laslo Krasnahorkai je poznat po svojim dugim, vijugavim rečenicama, distopijskim i melanholičnim temama
Znam da me dio ljudi politički ne voli zbog mog novinarstva, pa se to s ovom knjigom sigurno neće promijeniti ni nabolje ni nagore. Jedan ekstremni desni nedeljnik prošlog je tjedna objavio naslovnicu sa slikama nas sedam i naslovom: “Sedam novinara batinaša”. Nekako ne vjerujem da jedna knjiga može to puno promijeniti. Ali – imam svoju publiku, i novinsku i knjišku. Knjiga se u Hrvatskoj izvrsno prodaje, što znači da dio ljudi ima potrebu za ovakvim usložnjavanjem stvari
Zdenino najbolje djelo je roman Glupača, u kojem ima autobiografskih elemenata i koji je postao kultnom knjigom mnogih čeških generacija, kako onih u egzilu tako i u domovini, jer se knjiga raznim podzemnim kanalima masovno krijumčarila u Čehoslovačku. Glupača se danas smatra jednom od temeljnih knjiga češke kulture i spada među najbolja prozna ostvarenja češke literature dvadesetog stoljeća
Istraživanje “Vremena”: Medicinski otpad na jugu Srbije
Kako vlast zamenjuje državne ustanove privatnim firmama Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve