img
Loader
Beograd, 23°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Knjige

Ćirilica i vudu rituali

24. новембар 2021, 19:58 Ivan Milenković
Copied

Ranko Bugarski: Saga o ćirilici, XX vek, Beograd, 2021.

Šta bi se dogodilo kada bi ćirilica jednog dana nestala? Probudimo se, a nje nema. Otišla. Oteli je dušmani. Šta bi se, dakle, dogodilo kada bi se ćirilica raspala kao onaj ćup Ivana Mesnera na naslovnoj strani knjige profesora Ranka Bugarskog Saga o ćirilici, da se nikada više ne sastavi? Pa, ne bi se dogodilo ništa bitno, čak ni strašno. NIN, Politikin zabavnik i Politika nastavili bi da izlaze na latinici (jedino bi ona mračna tvar Pečat preminula od gubitka identiteta), deca bi u školi učila samo jedno pismo, a poneko bi, poput profesora Bugarskog ili potpisnika ovoga teksta, bio pomalo tužan. I to je, manje-više, sve. Jer, ćirilica je, kao i bilo koje drugo pismo, konvencija, dogovor, a dogovor ne može biti deo suštinskog određenja, kao ni odeća, recimo. Da bi neki element bio od suštinskog značaja, dodajmo još toliko, potrebno je da poseduje svojstva nužnosti i opštosti, a pismo, čak i ako ga, poput kineskog, koristi više od milijardu ljudi, to ne može biti (pismo, dakle, ne izvodi nužnost i opštost iz broja, odnosno količine, kao ni iz tradicije). Neki su se ljudi, naime, dogovorili da se glas „š“ piše ш, drugi neki ch, treći sch, pa ako dogovor, posle nekog vremena, prestane da važi, dogovorićemo se drugačije.

Sasvim bi, međutim, bilo drugačije kada bismo ostali bez jezika. Probudimo se, jednog jutra, bez Ive Andrića, Miroslava Krleže, Mirka Kovača, Milene Marković, Miljenka Jergovića ili Elvedina Nezirovića… i ostali smo bez tri četvrtine mozga, s tim što bi nam, u tom slučaju, bilo svejedno jer ne bismo znali da je lobotomija uspešno izvedena: bez jezika, naime, nema mišljenja (ovde, razume se, ne treba hitati sa zaključcima. Decenijama već profesor Ranko Bugarski pokazuje da posedovanje nekakvog jezika ne znači da posednik jezika, automatski, poseduje i mozak). Drugim rečima, jezik je, za razliku od pisma, bitan činilac identiteta, ali naši neuki vladari, kako to nežno ume reći profesor Bugarski, o tome ne znaju ništa jer, između ostalog, ne znaju (srpski) jezik. Zbog toga i brkaju pismo i jezik, zbog toga veruju, kao plesači oko vatre, u čudesno dejstvo znakova. Da znaju jezik, pak, ne bi priređivali vudu rituale, škropili se krvlju zaklanog petla i usvajali nebulozne zakone poput onog o zaštiti ćirilice (ili kako se već zove ta štetna glupost), nego bi znali da ne znaju pa bi se, možda, potrudili da nešto i saznaju. Ali ne znaju da ne znaju, što je pogubno.

Problem, međutim, nije u (nevinoj) ćirilici, niti je ikada bio. Problem je, kako profesor Ranko Bugarski pokazuje, upravo u našim neukim vladarima koji su se, iz razloga neprozirnih, ustremili na latinicu. Evo kako to izgleda. Ako je (srpska) ćirilica obeležje srpskog identiteta, onda (hrvatska) latinica (koja je, u stvari, srpska) to ne može biti, te je, budući da je latinica uzela maha, da se, takoreći, razmahala (dok se ćirilica, u svom samoporicanju, nekako skupila), valja najpre zaustaviti, potom suzbiti, a zatim i prognati. Ovde, razume se, ne treba tražiti nikakav smisao jer smisla, kao ni logike, naravno, nema. Čak i kada su naši neuki vladari uvodili brojeve u svoju vudu argumentaciju, ili izricali tvrdnje koje se empirijski mogu potvrditi ili opovrgnuti, ispostavljalo se da brojke nisu tačne, a da su tvrdnje proizvoljne. Profesor to pokazuje. No, zašto bismo marili za istinu ako je identitet ugrožen, pošto, od skora, kako je uočeno, istina ne spada u identitet srpskog bića bivstvujućeg (važno je da je srpsko, nema veze što je masna laž ili notorna glupost)?

Upravo o tome, u prva tri poglavlja knjige Saga o ćirilici, piše profesor Bugarski (na svoj strogi način), pri čemu ironiju u naslovu ne bismo smeli da prečujemo: nema tu nikakve sage iako naši neuki vladari nastoje da borbi za ćirilicu daju epske razmere. Od četvrtog do šestog poglavlja bavi se autor (još jednom) Deklaracijom o zajedničkom jeziku, regionalnoj inicijativi koju je potpisao svako ko drži do sebe, a koja deklaracija je unela nemir i nespokoj u duše naših neukih vladara i njihovih jednako neukih izvršilaca radova na terenu. Potom zloupotrebama evropske jezičke povelje, te komešanjem što ga je izazvao Zakon o rodnoj ravnopravnosti. Sedmo poglavlje dodatak je monografiji o slivenicama, novim rečima sastavljenim od dve ili više reči – koje su se, dakle, slile u jednu reč s novim značenjem – a koje profesor Bugarski decenijama strpljivo beleži i sakuplja. Valja primetiti da su zanimljive kako same slivenice tako i profesorova suva, ali samosvesno duhovita objašnjenja. Ovde bi valjalo skrenuti pažnju na jedan naročit kvalitet pisanja Ranka Bugarskog. Reč je o staloženom autoru, naučniku koji svaki korak potkrepljuje naučnom aparaturom i erudicijom, a uprkos ekonomičnom izrazu on je, istovremeno, vrlo duhovit pisac koji se, u svoj svojoj naučenjačkoj strogosti, ne kloni ironije i humora. Drugi deo knjige sačinjen je od intervjua što ih je profesor Bugarski davao, pre svega, medijima u regionu, te se motivi iz prvog dela knjige ovde ponavljaju ili razvijaju. Potom, tu su sakupljeni tekstovi posvećeni preminulim kolegama lingvistima, da bi knjigu zatvorila selektivna bibliografija sociolingvistike u poslednjih pet godina.

Uprkos visokim godinama, profesor Ranko Bugarski zadržao je svežinu izraza, naučnu odgovornost i, možda i najvažnije, posvećenost onome čime se bavi. On je i dalje, posle svih ovih godina i svih svojih knjiga, nešto poput bedema podignutog da nas štiti od najezde varvara, očaja i gluposti.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Kultura

Premijera

12.септембар 2025. S.Ć.

„Karmadona“ premijerno u Torontu: Direktan sud bez kompromisa

Mediji su puni hvale za srpski film „Karmadona“ čija je svetska premijera upravo održana na festivalu u Torontu, opisuju ga kao direktan sud stvarnosti bez kompromisa

Grad i Fest

12.септембар 2025. Sonja Ćirić

FEST: Trebalo bi da bude održan od 21. do 28. decembra

Ako se složi Skupština Grada, Fest će biti održan od 21. do 28. decembra. Bio bi to jedini način da se zaboravi na sve ono što koči realizaciju ovogodišnjeg izdanja

Urbanizam

12.септембар 2025. Sonja Ćirić

Finta privatnog investitora: Gde se krije osnova za rušenje Beogradskog sajma

Netačna je teza izneta ovih dana da nema preciznog uvida u stanje hala Beogradskog sajma, te da je procena troškova njihovog privođenja novoj nameni zbog toga neizvesna, kaže profesor Građevinskog fakulteta u Beogradu Dušan Najdanović

Država i knjige

12.септембар 2025. Sonja Ćirić

Godišnjica pada nadstrešnice: Na Sajam knjiga neće imati ko da dođe

Ove godine najposećeniji dan Sajma knjiga pada 1. novembra, na godišnjicu smrtonosnog pada nadstrešnice Železničke stanice u Novom Sadu. Da li je, praveći raspored jesenjih manifestacija, uprava Beogradskog sajma zaboravila na to

Demant

11.септембар 2025. S. Ć.

Narodno pozorište: Nismo izostavili Vanju Milačić

Narodno pozorište demantuje da je iz teksta kojim objavljuje vest o nagradama na festivalu „Purgatorije“ u Tivtu izostavilo fotografiju glumice Vanju Milačić

Komentar

Pregled nedelje

Vojna parada: Paradero i balansero

Ima li Aleksandar Vučić vojsku? Nešto ponaprednjačenih kadrova sigurno bi u „datom trenutku“ stalo iza svog „vrhovnog komandanta“. Ali šta je sa trupom? Pa ništa – velika većina bi zabušavala, uzela bolovanje, isparila. Oni su tu samo zbog para

Filip Švarm

Komentar

Jovo Bakić naglavačke: Oni jure narod po ulicama

„Jurićemo ih po ulicama“, proricao je Jovo Bakić i mnogi su mu davali za pravo. Sada se dešava obrnuto – naprednjački Šturmabtajlung mlati narod po ulicama, kućama i lokalima. A naša čaršija se dobrim delom gnuša „svakog nasilja“

Nemanja Rujević

Komentar

Samo Srbina njegov navijač bije

Nije nelogično da se malo pribojavaš tuđih navijača kada odeš na utakmicu, pa i reprezentacije. Ali da strepiš da će te tvoji prebiti - to samo u Srbiji postoji

Marija L. Janković
Vidi sve
Vreme 1810
Poslednje izdanje

Vreme nasilja: Protest u Novom Sadu u pet slika

Bes, pendreci i suzavac Pretplati se
Vreme nasilja: Zastrašivanje građana

Naprednjačke bande za razbijanje glava i izloga

Srđan Rončević, dekan Prirodno-matematičkog fakulteta u Novom Sadu

Odbrana etike, studenata i autonomije univerziteta

Kako su stotine prosvetara izgubile posao

Monstruozno mešanje karata

Predsednik i leteći automobili

Šta sanjamo, a šta nam se događa

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1810 10.09 2025.
Vreme 1809 03.09 2025.
Vreme 1808 28.08 2025.
Vreme 1807 21.08 2025.
Vreme 1806 14.08 2025.
Vreme 1804-1805 31.07 2025.
Vreme 1803 24.07 2025.
Vreme 1802 16.07 2025.
Vreme 1801 09.07 2025.
Vreme 1800 02.07 2025.
Vreme 1799 25.06 2025.
Vreme 1798 19.06 2025.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2025 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure