![](https://vreme.com/wp-content/uploads/2024/07/radni-prostor-309x232.png)
Izložba
Sećanje na Ivanu Simeonović Ćelić
U beogradskoj Galeriji B2 otvorena je izložba posvećena Ivani Simeonović Ćelić, dugogodišnjoj direktorki Muzeja Zepter
Obeležavanje 400 godina od prvog štampanja najpoznatijeg dela Migela Serventesa povod je da Španci masovno ponovo upoznaju neponovljivu ličnost sopstvene, ali i svetske literature
Ako mislite da će vam svaki Španac od prve ispričati neku od dogodovština Dok Kihota i njegovog vernog pratioca Sanča Panse, varate se. Daleko od toga da će vas gledati „belo“ ako pitate o Migelu Servantesu i njegovom junaku, ali stepen stvarnog poznavanja, i još više razumevanja, besmrtnog dela, prvi put objavljenog pre 400 godina, 1605, zavisi umnogome od stepena ličnog obrazovanja, interesovanja pa, bogami, i uže nacionalnosti. Dok je za stanovnike pokrajine La Manča, kojom Don Kihot krstari u svojim avanturama, pitanje časti znati što više o njemu, u šta smo se svojevremeno uverili boraveći par dana u Sijudad Realu, za druge delove Španije ne bi se moglo reći da je poznavanje Servantesovog dela „pitanje časti“. Što se škole tiče, Servantes se u osnovnoj školi uči samo fragmentarno, kroz nekoliko odabranih scena čiji opis ne prelazi nekoliko stranica, dok je u srednjoj školi fakultativan, što bi se kod nas reklo „može ali ne mora“. Jubilej pojave prvog izdanja Don Kihota zgodan je povod da se Španci ponovo sretnu sa „tužnim vitezom“ i njegovim irealnim svetom. U svakoj španskoj knjižari ovih dana mogu se naći nova izdanja Don Kihota, u opremi za svačiji džep. Cene se kreću od 6,95 evra pa do 59,90. Ovo poslednje izdanje štampao je institut koji nosi Servantesovo ime a knjiga je u dva toma sa 1349 i 1446 stranica. Kroz štampu, televiziju, razne izložbe, predavanja, Servantes je od početka godine prisutniji nego obično u svakodnevnom kulturnom životu zemlje. U poplavi tekstova o piscu koga Španci s pravom porede sa Šekspirom, naravno ne po stvaralačkom obimu, već po duhu i večnoj aktuelnosti njegovog glavnog dela, može se naći bukvalno svašta, od biografija do svakojakih analiza.
Rođen u brojnoj i skromnoj porodici, po nekim izvorima „jevrejskog porekla“, što je sam pisac tokom života energično demantovao, seljakao se iz grada u grad. Otac mu je bio zatvaran zbog dugova, ni on sam nije krenuo najboljim putem jer je u mladosti morao da beži pred optužbom da je mačem ubio nekog zidara… Lutao je po Italiji i Alžiru, gde je proveo pet godina o kojima se ne zna mnogo. Neki istraživači njegovog života tvrde da je u Alžiru bio ljubavnik svog gazde, ali njegova homoseksualnost nikada nije dokazana. Po povratku u Španiju dugo je neuspešno tražio posao, pomišljao da emigrira u Ameriku, dobio je vanbračnu ćerku, oženio se dvostruko mlađom ženom od sebe sa kojom nije imao dece, probao je sve i svašta da bi završio u zatvoru. Kada je izašao, sasvim se posvetio literaturi, i tih poslednjih deset godina njegovog burnog života su, zapravo, njegove najbolje stvaralačke godine. Objavio je Don Kihota i još dva dela, zbirku kratkih priča i jednu komediju. Kasnije, 1615, objavljuje drugi deo Don Kihota i posthumno Persiles.
Uspeh Don Kihota ubrzo je prešao granice Španije. Tomas Šelton prevao ga je na engleski 1612. a Sesar Udin (Oudin) 1614. na francuski. Od tada postaje jedno od najprevođenijih dela svetske književnosti a glavni junak „najdraži ludak svetske literature“. Tema ludila u Servantesovom delu bila je predmet istraživanja Karlosa Kastilja del Pina, psihijatra i pisca, koji u svojoj knjizi Mudrost i ludost kod Servantesa zaključuje da se u knjizi reč „ludilo“ pojavljuje 182 puta i kaže da „Don Kihot postaje lud kada shvata da ne može da prihvati realnost“. Autor, međutim, tvrdi da je Servantes „genije koji je napisao prvi savremeni roman“. Temom ludila u Don Kihotu delimično se bavio i Milan Kundera. U jednom eseju Kundera objašnjava scenu u kojoj je Don Kihot pozvan u kuću u kojoj vlasnikov sin u momentu otkriva njegovo ludilo, ali upada u zamku da mu recituje i pred naletom pohvala zaboravlja sve. „Ko je, dakle, više lud? Ludak koji hvali normalnog ili taj normalni koji veruje u pohvale ludaka?“, pita se Kundera. Slavni češki pisac kaže za Alonsa Kijadu, alias Don Kihot, da je „jedan veoma originalni ludak“, ali podseća da i sam Serventes upozorava svoje čitaoce da „ništa ne uzimaju previše ozbiljno“ jer on samo prenosi ono što je čuo od nekog Arapina… Kundera je oduševljen Servantesovim postupkom da u drugom delu knjige ličnosti koje Don Kihot sreće prepoznaju junaka, debatuju s njim o prethodnim avanturama i on može da popravi svoj literarni utisak. „Pogled u ogledalo dotad nikad viđen i primenjen“, uzvikuje oduševljeni Kundera.
Don Kihot je bio inspiracija za mnoge umetnike drugih žanrova, pre svega za slikare i muzičare. Dali, Pikaso, Šagal, Andre Mason, Munjoz Degrain i mnogi drugi slikari ostavili su dela posvećena Servantesovom junaku. Zanimljivo je, međutim, da prvi filmski zapis o Don Kihotu nije nastao u Španiji, nego u Francuskoj, 1898. Nažalost, ništa od materijala nije sačuvano, ali se zna da je producent bila kuća Gomon. Pet godina kasnije, na 300. godišnjicu objavljivanja dela, konkurentska kuća Pate snimila je film u trajanju od 20 minuta, Avanture Don Kihota od Lamanče, uz pojašnjenje da je reč o „komediji u 15 slika“. Od tada pa do danas bilo je više od 60 pokušaja ekranizacije Don Kihota. U Španiji je prvi pokušaj napravljen 1910, sledeći tek 1934! Poslednji dokumentarni pokušaj napravio je Keith Fulton 2002. u Lost in La Manča, a slavni Orson Vels snimio je 1992. svoju verziju.
Besmrtni vitez nastavlja da živi.
U beogradskoj Galeriji B2 otvorena je izložba posvećena Ivani Simeonović Ćelić, dugogodišnjoj direktorki Muzeja Zepter
Naša mala, nepretenciozna, i istinita predstava Naš sin, kako je opisuje Dragana Varagić, upravo se vratila iz Diseldorfa gde je učestvovala na već 12. festivalu u svom, za sada, dvogodišnjem životu
Predstava „Finist, bisti soko“ po tekstu Svetlane Petrijčuk a u režiji Ženje Berkovič je o Ruskinjama koje su se udale za islamiste. Dobila je četiri nominacije za glavnu rusku pozorišnu nagradu i osvojila dve, a autorke su osuđene iako je tekst zasnovan na stvarnim materijalima
Ni ja, ni svi režimu nepodobni, nemamo šta da očekujemo od režimu podobnih u FCS-a i njegovoj komisiji – kaže Zdravko Šotra, doajen ovdašnje kinematografije čiji film nije zadovoljio kriterijume FCS-a za sufinansiranje
Među izabranim projektima nema onih čiji su autori prisutni na najvećim festivalima (Venecija, Berlin, Kan ...), kao i onih sa dobrim referencama na blagajnama - smatra reditelj Gordan Matić čija su oba filma odbijena na nedavnom konkursu FCS-a
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve