
Politika i kultura
Zbog protesta otkazani Filmski susreti u Nišu i Bašta fest
Organizatori dva letnja filmska festivala u Srbiji otkazali su ili odložili ovogodišnje planove zbog aktuelne krize u društvu. Kako politika utiče na scenu
Obeležavanje 400 godina od prvog štampanja najpoznatijeg dela Migela Serventesa povod je da Španci masovno ponovo upoznaju neponovljivu ličnost sopstvene, ali i svetske literature
Ako mislite da će vam svaki Španac od prve ispričati neku od dogodovština Dok Kihota i njegovog vernog pratioca Sanča Panse, varate se. Daleko od toga da će vas gledati „belo“ ako pitate o Migelu Servantesu i njegovom junaku, ali stepen stvarnog poznavanja, i još više razumevanja, besmrtnog dela, prvi put objavljenog pre 400 godina, 1605, zavisi umnogome od stepena ličnog obrazovanja, interesovanja pa, bogami, i uže nacionalnosti. Dok je za stanovnike pokrajine La Manča, kojom Don Kihot krstari u svojim avanturama, pitanje časti znati što više o njemu, u šta smo se svojevremeno uverili boraveći par dana u Sijudad Realu, za druge delove Španije ne bi se moglo reći da je poznavanje Servantesovog dela „pitanje časti“. Što se škole tiče, Servantes se u osnovnoj školi uči samo fragmentarno, kroz nekoliko odabranih scena čiji opis ne prelazi nekoliko stranica, dok je u srednjoj školi fakultativan, što bi se kod nas reklo „može ali ne mora“. Jubilej pojave prvog izdanja Don Kihota zgodan je povod da se Španci ponovo sretnu sa „tužnim vitezom“ i njegovim irealnim svetom. U svakoj španskoj knjižari ovih dana mogu se naći nova izdanja Don Kihota, u opremi za svačiji džep. Cene se kreću od 6,95 evra pa do 59,90. Ovo poslednje izdanje štampao je institut koji nosi Servantesovo ime a knjiga je u dva toma sa 1349 i 1446 stranica. Kroz štampu, televiziju, razne izložbe, predavanja, Servantes je od početka godine prisutniji nego obično u svakodnevnom kulturnom životu zemlje. U poplavi tekstova o piscu koga Španci s pravom porede sa Šekspirom, naravno ne po stvaralačkom obimu, već po duhu i večnoj aktuelnosti njegovog glavnog dela, može se naći bukvalno svašta, od biografija do svakojakih analiza.
Rođen u brojnoj i skromnoj porodici, po nekim izvorima „jevrejskog porekla“, što je sam pisac tokom života energično demantovao, seljakao se iz grada u grad. Otac mu je bio zatvaran zbog dugova, ni on sam nije krenuo najboljim putem jer je u mladosti morao da beži pred optužbom da je mačem ubio nekog zidara… Lutao je po Italiji i Alžiru, gde je proveo pet godina o kojima se ne zna mnogo. Neki istraživači njegovog života tvrde da je u Alžiru bio ljubavnik svog gazde, ali njegova homoseksualnost nikada nije dokazana. Po povratku u Španiju dugo je neuspešno tražio posao, pomišljao da emigrira u Ameriku, dobio je vanbračnu ćerku, oženio se dvostruko mlađom ženom od sebe sa kojom nije imao dece, probao je sve i svašta da bi završio u zatvoru. Kada je izašao, sasvim se posvetio literaturi, i tih poslednjih deset godina njegovog burnog života su, zapravo, njegove najbolje stvaralačke godine. Objavio je Don Kihota i još dva dela, zbirku kratkih priča i jednu komediju. Kasnije, 1615, objavljuje drugi deo Don Kihota i posthumno Persiles.
Uspeh Don Kihota ubrzo je prešao granice Španije. Tomas Šelton prevao ga je na engleski 1612. a Sesar Udin (Oudin) 1614. na francuski. Od tada postaje jedno od najprevođenijih dela svetske književnosti a glavni junak „najdraži ludak svetske literature“. Tema ludila u Servantesovom delu bila je predmet istraživanja Karlosa Kastilja del Pina, psihijatra i pisca, koji u svojoj knjizi Mudrost i ludost kod Servantesa zaključuje da se u knjizi reč „ludilo“ pojavljuje 182 puta i kaže da „Don Kihot postaje lud kada shvata da ne može da prihvati realnost“. Autor, međutim, tvrdi da je Servantes „genije koji je napisao prvi savremeni roman“. Temom ludila u Don Kihotu delimično se bavio i Milan Kundera. U jednom eseju Kundera objašnjava scenu u kojoj je Don Kihot pozvan u kuću u kojoj vlasnikov sin u momentu otkriva njegovo ludilo, ali upada u zamku da mu recituje i pred naletom pohvala zaboravlja sve. „Ko je, dakle, više lud? Ludak koji hvali normalnog ili taj normalni koji veruje u pohvale ludaka?“, pita se Kundera. Slavni češki pisac kaže za Alonsa Kijadu, alias Don Kihot, da je „jedan veoma originalni ludak“, ali podseća da i sam Serventes upozorava svoje čitaoce da „ništa ne uzimaju previše ozbiljno“ jer on samo prenosi ono što je čuo od nekog Arapina… Kundera je oduševljen Servantesovim postupkom da u drugom delu knjige ličnosti koje Don Kihot sreće prepoznaju junaka, debatuju s njim o prethodnim avanturama i on može da popravi svoj literarni utisak. „Pogled u ogledalo dotad nikad viđen i primenjen“, uzvikuje oduševljeni Kundera.
Don Kihot je bio inspiracija za mnoge umetnike drugih žanrova, pre svega za slikare i muzičare. Dali, Pikaso, Šagal, Andre Mason, Munjoz Degrain i mnogi drugi slikari ostavili su dela posvećena Servantesovom junaku. Zanimljivo je, međutim, da prvi filmski zapis o Don Kihotu nije nastao u Španiji, nego u Francuskoj, 1898. Nažalost, ništa od materijala nije sačuvano, ali se zna da je producent bila kuća Gomon. Pet godina kasnije, na 300. godišnjicu objavljivanja dela, konkurentska kuća Pate snimila je film u trajanju od 20 minuta, Avanture Don Kihota od Lamanče, uz pojašnjenje da je reč o „komediji u 15 slika“. Od tada pa do danas bilo je više od 60 pokušaja ekranizacije Don Kihota. U Španiji je prvi pokušaj napravljen 1910, sledeći tek 1934! Poslednji dokumentarni pokušaj napravio je Keith Fulton 2002. u Lost in La Manča, a slavni Orson Vels snimio je 1992. svoju verziju.
Besmrtni vitez nastavlja da živi.
Organizatori dva letnja filmska festivala u Srbiji otkazali su ili odložili ovogodišnje planove zbog aktuelne krize u društvu. Kako politika utiče na scenu
Barak Obama je 2012. godine poslao svog ministra finansija da urazumi nemačkog kolegu koji je, protiv prezaduženih Grka, naglašavao moralni značaj trpljenja bola na kratke staze, zarad integriteta na duge staze. Ubeđivanje nije uspelo. U svakom slučaju, bez ordoliberalizma ne može se razumeti nastanak EU, kao ni nemačka pozicija u Evropi. Bez njega se, zapravo, ne može tumačiti ni XX vek
Pronalazak i širenje fotografije za Hoknija predstavlja trenutak u kome je optička slika samo fiksirana na papir uz pomoć hemijskih dodataka. Prateći likovne procedure, Hokni sugeriše da se modernost rađa upravo sa umetničkim oslobađanjem od optičkih aparatura i pomagala i povratkom na nesavršeni, manuelni izraz
Delajući unutar granica žanra (i zombi horora kao podžanrovskog skupa), te sopstvenih (mito)poetika, scenarista Aleks Garland i reditelj Deni Bojl nastavljaju sopstvenu priču mikrozapleta previše bavljenja uvek iritantnim eksplikatorskim zahtevima u kojima se gledaoci podsećaju na sve što je bilo u prethodnim filmovima. Pri tome, ama baš sve mora biti jasno, te, istovremeno, mora da zadovolji i nostalgičarski štimung kao nužan činilac u kreativno-poslovnim jednačinama ovog tipa
Irski bend “Fontaines D.C.” dolazi nam iz zemlje sa očiglednim viškom istorije i kulture, pa se otuda razumemo veoma dobro. Kada pevač Grijan Četen u jednom trenutku sa scene diskretno uzvikne: “Free Palestine!”, naša mlada publika spremno odgovara glasnim odobravanjem i kovitlacem palestinskih marama kefija, što ih mnogi ponosno nose oko vrata. Ali ovo zapravo uopšte nije demonstracija političkog aktivizma, kako bi neko mogao pomisliti. Samo mali podsetnik na to kako je sjajno kad ti velike nove zvezde na vrhuncu svoje karijere dođu u grad i podele sa tobom radost izuzetne muzike koju su sami stvorili, kao i svoje autentično ljudsko uverenje spram dirigovane svakidašnjice svuda unaokolo
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve