Alan Mur, V kao Vendeta, Čarobna knjiga (400 str, format 225x336 mm); prevod Ivana Jovanović
Četrdeset tri godine nakon premijere, značaj stripa V kao Vendeta odavno je nadrastao granice devete umetnosti. On ulazi tamo gde književnost, politika i filozofija prestaju da se razlikuju: reč je o slobodi, totalitarizmu, anarhiji. Strip postavlja pitanje – šta je sve dopušteno ako to činimo u ime slobode? Maska Gaja Foksa više nije samo deo kostima jednog strip junaka. Ona je postala znak vremena – simbol bunta, otpora i protestnih marševa koji prolaze kroz ulice od Londona do Hongkonga. Alan Mur je ovim scenarijem pokazao da strip može više. Ne samo da parira filmu već da kroz crtež i reč izgradi narativni sistem sposoban da kaže nešto važno o stvarnosti koja nas okružuje.
...…
V kao Vendeta premijerno je objavljivan u periodu 1982–1985 u britanskom nezavisnom časopisu “Warrior”, u 25 nastavaka. U istorijskom kontekstu nastao je kao reakcija na autoritarni tip vladavine Margaret Tačer (1979–1990). Bila su to teška vremena u Velikoj Britaniji. Obeležena su ekonomskom krizom, neoliberalnim reformama, radničkim štrajkovima, gubitkom posla i strahom od terorističkih napada Irske republikanske armije. U ime nacionalne bezbednosti tadašnja vlada širila je svoje nadležnosti, često nauštrb ličnih sloboda građana. U tom kontekstu Alan Mur zamišlja Britaniju budućnosti kao totalitarnu fašističku državu u kojoj se kontrola pravda retorikom sigurnosti. (Radnja stripa dešava se u periodu 1997–1998.)
Tematski, strip sadrži najmanje dve simboličke dihotomije koje duboko zadiru u pitanje ljudskih prava i sloboda, demokratskog poretka i utilitarističkog pristupa borbi protiv totalitarizma. V najpre spasava a potom muči glavnu junakinju Ivi, tako što je namerno ostavlja da provede jedno vreme u zatvoru. Zatvorsko mučenje, međutim, nije puka okrutnost, već promišljena i usmerena intervencija kojom se naglašava temeljna razlika između slobode i bezbednosti. Ivi se, u početku, drži za iluziju sigurnosti – za poredak, za poslušnost, za zaštitu od bola – ali po cenu lične samostalnosti. V tu iluziju razbija u korenu, izlažući je strahu i gubitku svakog oslonca, čime uklanja privide zaštite koje sistem nudi. Mučenje ovde ima funkciju stvaranja novog sopstva koje se više ne plaši, posebno smrti i autoriteta. V veruje da pojedinac može postati istinski slobodan tek kada se potpuno oslobodi straha i prestane da veruje kako žrtvovanje slobode za sigurnost ima smisla.
Još važnija tema ovog stripa jeste sukob između fašizma i anarhije, koji nije predstavljen kao tipičan sukob dobra i zla (čest narativni obrazac u stripovima i filmovima), već kao dijalog dve ideološke krajnosti. Ovo je došlo odatle što je Mur smatrao da je vlada Margaret Tačer koristila jezik tržišta kako bi prikrila autoritarnu logiku vladavine – ono što je on nazvao “prijateljsko lice fašizma”. V, maskirani anarhista, koristi nasilje da bi oborio totalitarni režim, ali V-ovi postupci su moralno ambivalentni. Scenarista Alan Mur je ovim stripom uveo tip glavnog junaka čiji moralni karakter nije do kraja jasan. Ako želimo da uništimo fašizam, da li je dopušteno uništavati tuđu imovinu, ubijati i terorisati nedužne – kako bismo se oslobodili? Mur od čitaoca zahteva da razmisli: da li je glavni junak superheroj ili sociopata?
Ova poslednja razlika uvodi nas u kreativnu revoluciju koju je Alan Mur doneo u svet stripa, počevši od V kao Vendeta, ali i kroz mnoga druga dela na kojima je radio tokom osamdesetih i devedesetih Miracleman (1982), Čudovište iz močvare (1984), Nadzirači (1986), Iz pakla (1989) i Liga izuzetnih džentlmena (1999).
Uvođenje trodimenzionalnih superheroja u strip najvažniji je, revolucionarni izum Alana Mura. Prvi stripski superheroji (Supermen i Betmen krajem tridesetih godina), bili su jednodimenzionalni: vođeni su isključivo osećajem za pravdu, spremni da se žrtvuju kako bi ostvarili opšte dobro. Nikad nisu sumnjali u moralnu ispravnost svojih odluka i postupaka. Druga dimenzija se pojavljuje sa stripovima poput Fantastične četvorke (1961) ili Spajdermena (1962), kada junaci počinju da pokazuju lične slabosti i svakodnevne probleme – nesporazume u ljubavnim vezama ili timskom radu, finansijske teškoće ili nesigurnost na radnom mestu. Time se uvodi psihološka složenost, ali moralna čistota superheroja ostaje netaknuta. Tek sa stripovima Alana Mura dolazi treća dimenzija: moralna dilema. Superjunaci više nisu bezgrešni. Njihova dela postaju predmet etičkog preispitivanja. Da li V-ov cilj opravdava sredstva? Ova dilema je još izraženija u serijalu Nadzirači (Watchmen), u kojem su superheroji zapravo antiheroji – osobe čiji su postupci moralno problematični, pa i otvoreno pogrešni. Jedan od superheroja (Ozimandijas) žrtvuje milione nevinih kako bi postigao svetski mir, dok drugi (Roršah) postaje nasilni osvetnik opsednut željom da deli pravdu mimo institucija.
Mur je ovom revolucijom otvorio vrata za potpuno novu vrstu naracije u stripu. Uveo je nelinearno pripovedanje, stalna vremenska preplitanja, skokove između različitih narativnih tokova. Sve to bilo je gotovo nepoznato u stripu pre njegovog rada. Njegov uticaj jasno se prepoznaje kod kasnijih scenarista, kao što su Grant Morison, Nil Gejmen, Voren Elis, kao i u evropskom kontekstu kod Garta Enisa.
Ovakav autorski pristup pisanju scenarija bio je toliko važan za Mura da se otvoreno distancirao od istoimenog filma iz 2005. godine. Smatrao je da je filmska adaptacija izmenila suštinsku političku poruku stripa: dok je original predstavljao dijalog između fašizma i anarhije, film je, po njegovim rečima, pretvoren u “američku priču o liberalizmu protiv konzervativizma”. Mur je odbio honorar, zahtevao uklanjanje svog imena iz špice i naglasio da film propušta moralnu složenost i ideološku ambivalentnost koju je želeo da sačuva. Nije mu se svidela ideja da strip, po njemu prostor umetničke imaginacije i subverzije, pretvori u rasadnik holivudskih franšiza – mesto gde i najradikalnije priče bivaju pripitomljene logikom industrije zabave.
Najveći značaj ovog stripa van granica devete umetnosti prepoznajemo u kulturi političkih protesta širom sveta. Maska Gaja Foksa (realna ličnost koja je 1605. neuspešno pokušala da digne u vazduh engleski parlament) postala je globalni simbol otpora. Od protesta ““protiv Sajentološke crkve (2008), preko pokreta “Occupy Wall Street” (2011), pa sve do “Marša miliona maski” i demonstracija u Hongkongu (2019), Turskoj, Tajlandu i Egiptu, maska je omogućila istovremeno anonimnost i identifikaciju, a fikcionalni lik iz stripa postao je stvarna ikona otpora. U zemljama poput Saudijske Arabije, Bahreina i Ujedinjenih Arapskih Emirata uvoz maske Gaja Foksa zabranjen je iz bezbednosnih razloga, iz straha da ona podstiče proteste i destabilizaciju. Manje je poznato da je maska je zaštićena kao intelektualna svojina, a prava na njenu komercijalnu upotrebu drži korporacija “Vorner Bros”. Ironično, svaki put kada neko kupi masku Gaja Foksa kao simbol otpora sistemu, deo profita odlazi upravo sistemu – čime on, i u pobuni, ubire svoju dobit.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Živimo u periodu institucionalizovanog ćutanja, gde se pravila i uredbe ne donose da bi uredili rad, već da bi stvorili zvanični jezik tišine. Najnoviji primer je Narodno pozorište u Beogradu
Narodno pozorište ima nov Pravilnik o radnoj disciplini koji se od prethodnog razlikuje samo po članu kojim se definiše kazna zbog javnog izražavanja političke opredeljenosti. Kazna je otkaz
Jelena Gvozdenac Martinov direktorka Narodnog muzeja u Zrenjaninu, odlučila je da likovnim umetnicima oduzme prostor Galerije. Bez objašnjenja. I to u vreme dok je Zrenjanin prestonica kulture
“Samo u završnoj fazi ‘trke za Trst’, od 1. ožujka 1945. do završetka operacija, Jugoslaveni su imali oko 2000 mrtvih i ranjenih. Impresivna je i količina naoružanja: 366 topova, 622 minobacača, 80 tenkova, haubica i oklopnih vozila, te 4184 mitraljeza i puškomitraljeza. Četvrtom armijom zapovijedao je general Peko Dapčević, a među vojnicima su bili i oni koji će kasnije ostvariti važne karijere, poput Milke Planinc i Većeslava Holjevca”
Upravo stoga što je bio, ili se znao nametnuti, kao odjek zajedničke ideologije (kako u “karađorđevićevskoj”, tako i u Titovoj Jugoslaviji), Andriću je bilo “dozvoljeno” odabrati kome i kako pripada. Jednostavno je bio osoba takva kova i stoga mu je kao “zajedničkom jugoslavenskom duhovnom blagu” uspje(va)lo biti “i njihov i naš”, što Desnici, također klasiku hrvatske i srpske, dakle jugoslavenske, ali nedvojbeno i svjetske književnosti, nije bilo dozvoljeno
To što Vučić u činjenici da studenti jedu triput dnevno vidi „obojenu revoluciju“ svedočanstvo je autoprojekcije – on nikad nije iskusio podršku, a da nije plaćena
Kao što Vučić govori o dijalogu, Dačić i Vasiljević zbore o zakonu, borbi protiv kriminala i policiji od koje „ni jedne nema bolje“. Reč je o čistom fejku, kao što je i sve ostalo pod naprednjačkim režimom
Nova kampanja za brzometnu legalizaciju za 100 evra ne razlikuje se u suštini mnogo od one od pre deset godina. Zanimljive su, međutim, finese, poput legalizacije divlje gradnje u nacionalnim parkovima
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!