
Politika i kultura
Zbog protesta otkazani Filmski susreti u Nišu i Bašta fest
Organizatori dva letnja filmska festivala u Srbiji otkazali su ili odložili ovogodišnje planove zbog aktuelne krize u društvu. Kako politika utiče na scenu
Povratak u opasne svetove
Režija: Gijermo Del Toro
Uloge: Vesli Snipes, Kris Kristoferson, Ron Perlman, Linor Varela, Luk Gos
Nakon smušenog Spajdermena za mamine sinove-cvikeraše-kompjuteraše, povratak u opake podzemne svetove Blejda dolazi kao veliko olakšanje, makar tamo ne bilo ništa osim zašiljenih očnjaka i Snajpsovih crnih cvikera. A ima. Još štošta, u stvari.
Prva i sasvim sigurna stvar: Del Toro je duhovit čovek. Poreklom iz Meksika, radeći u Holivudu, on o vampirima, koji, kako znamo, potiču iz Rumunije (ili Srbije?), pravi film koji se dešava u Pragu, gde, kako je i logično, dobar deo njegovih junaka govori šarmantan češki. Ikonografsko-stilski prosede filma je spoj istočnjačke tradicije – od Blejdove samurajske sablje koja kao da viri iz leđa, do martial–arts koreografija – i recentne germanske narko-šik atmosfere – od monumentalnih neoantičkih građevina, do tehno-indastrijal rejvova u dekadentnom, Bowie-berlinskom duhu. Sklon vizuelizaciji svojih očito autentičnih fobija, Gijermo Del Toro je do vampira stigao sasvim logičnom putanjom: od bube (Kronos), preko krvoločne bubetine (Mimik) i duhova (Đavolja kičma). Blejda preuzima s bagažem Noringtonovih dostignuća i omaški (Blejd 1998), s pretpričom o vampirizmu kao virusu i Blejdu, dnevnom hodaču, polučoveku-poluvampiru, koji se virusom zarazio kao fetus, kada je vampir napao njegovu majku. Edipovski momenti su, srećom po Del Tora, prošli u prvom delu, pa mu je zapala intriga koja, ukratko, uključuje novu, mutantnu, vampirsku vrstu, koja se hrani vampirima, kao i ljudima. Vampiri su, saznajemo, ukusniji pa, kao takvi, i prvi na meniju. Kada ih, međutim, nova vrsta konzumira, vampiri ne umiru, već i sami postaju pripadnici iste, nove, naprednije vrste, opskrbljene impresivnim komplikovanim vilicama s daleko razrađenijim mogućnostima drenaže. Kako se, dakle, izgriženi vampiri u suštini samo apgrejduju, nije najjasnije šta bi trebalo da imaju protiv procesa i njegovih vinovnika. Ova sumnjiva postavka ujedno je i najveći problem filma, pošto onemogućava daljem razvoju događaja da nas u bilo kojoj meri iznenadi.
Elem, vampiri nude Blejdu ruku pomirenja, a u cilju istrebljenja besnih ćelavih hordi, predvođenih straaaašnim Nomakom, u tumačenju – jednog od otvarača usta u blond-hit-grupi osamdesetih Bros, ako se sećate (a kako biste zaboravili?). Dečko se zove Luk Gos, a ako me pamćenje dobro služi, njegov identični blizanac, za kojim su dvanaestogodišnjakinje jednako čupale kose, zvao se Met. Otud i veliko čuđenje pred neiskorištenim mogućnostima koje su se nekako, sve vreme nametale: Met se uopšte nije pojavio. Do kraja. Ni kao dobri, plavokosi brat koji će spasti svet od zlog ćelavog brata, ni kao Nomakov virtuelni odraz, čak ni kao nekakav dupli Nomak. Osim ako ovaj obrt ne čuvaju za treći deo, ozbiljan minus za Del Tora.
Protiv Nomaka i drugara krenuli su, dakle, Blejd i grupa vrhunski obučenih vampira-kulera, čija su imena nekakav ultimativni treš-presek naše dosadašnje civilizacije: Rajnhart (kao Đango), Čupa (kao Čups), Sveštenik (kao, na primer, Endi Garsija u Šta sve možeš u Denveru kad si mrtav), Sneško (kao Sneško), I Verlen (kao Pol). Njihovo skupno ime je Blood pack (kao Rat pack, jeste), a među njima je i Nisa, ćerka vampirskog firera, čiji su ideali po pitanju unapređenja rase iznad ljubavi prema sopstvenim potomcima. Srećom po film, tu se negde Del Torova inspiracija arijevskim motivima i završava, pa hongkonški uticaji, prelomljeni kroz plejstejšn optiku i nepodnošljivo nezaobilazne Matriks-momente, prevladavaju vizuelnim opsegom, koji je, kao što je u ovakvom filmu i jedino ispravno, osnovni značenjski materijal filma.
Vampiri se ljube sa žiletima u ustima, udišu crveni kokain, jedu cinober žele, u ustima nove vrste prepoznajemo obrise morske faune i seksualnih organa, Blejd svog starog zaštitnika Vistlera nalazi kako pliva u crvenoj tečnosti velikog inkubatora kao fetus, obdukcija pokazuje srce nove vrste obloženo metalom, Vistler se skida s vampirizma kao s heroina… U slojevima ovih slika kriju se priče o identitetu, poverenju, vernosti, ljubomori i žrtvi, više nego u bilo kojoj replici ili bilo kom dramskom obrtu. Zato je Blejd 2 uspešan u onom što radi. Ako niste gadljivi. I ako niste planirali da vodite decu.
Organizatori dva letnja filmska festivala u Srbiji otkazali su ili odložili ovogodišnje planove zbog aktuelne krize u društvu. Kako politika utiče na scenu
Barak Obama je 2012. godine poslao svog ministra finansija da urazumi nemačkog kolegu koji je, protiv prezaduženih Grka, naglašavao moralni značaj trpljenja bola na kratke staze, zarad integriteta na duge staze. Ubeđivanje nije uspelo. U svakom slučaju, bez ordoliberalizma ne može se razumeti nastanak EU, kao ni nemačka pozicija u Evropi. Bez njega se, zapravo, ne može tumačiti ni XX vek
Pronalazak i širenje fotografije za Hoknija predstavlja trenutak u kome je optička slika samo fiksirana na papir uz pomoć hemijskih dodataka. Prateći likovne procedure, Hokni sugeriše da se modernost rađa upravo sa umetničkim oslobađanjem od optičkih aparatura i pomagala i povratkom na nesavršeni, manuelni izraz
Delajući unutar granica žanra (i zombi horora kao podžanrovskog skupa), te sopstvenih (mito)poetika, scenarista Aleks Garland i reditelj Deni Bojl nastavljaju sopstvenu priču mikrozapleta previše bavljenja uvek iritantnim eksplikatorskim zahtevima u kojima se gledaoci podsećaju na sve što je bilo u prethodnim filmovima. Pri tome, ama baš sve mora biti jasno, te, istovremeno, mora da zadovolji i nostalgičarski štimung kao nužan činilac u kreativno-poslovnim jednačinama ovog tipa
Irski bend “Fontaines D.C.” dolazi nam iz zemlje sa očiglednim viškom istorije i kulture, pa se otuda razumemo veoma dobro. Kada pevač Grijan Četen u jednom trenutku sa scene diskretno uzvikne: “Free Palestine!”, naša mlada publika spremno odgovara glasnim odobravanjem i kovitlacem palestinskih marama kefija, što ih mnogi ponosno nose oko vrata. Ali ovo zapravo uopšte nije demonstracija političkog aktivizma, kako bi neko mogao pomisliti. Samo mali podsetnik na to kako je sjajno kad ti velike nove zvezde na vrhuncu svoje karijere dođu u grad i podele sa tobom radost izuzetne muzike koju su sami stvorili, kao i svoje autentično ljudsko uverenje spram dirigovane svakidašnjice svuda unaokolo
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve