Ima neke srodnosti među posljednjim romanima Džulijana Barnsa i Mišela Uelbeka The Sense of an Ending i Karta i teritorija; relativno su kratki (iako je Barnsov ipak vidno kraći), svojim autorima su napokon priskrbili nagrade koje su, po opštem mišljenju, odavno zaslužili (Bukera odnosno Gonkura), stilski su savršeno uklopljeni u opuse svojih autora, ali bez nekih paroksističkih pretjeranosti i bez manirizama, tužni su i rezignirani te, što je valjda najvažnije, odlični su romani.
Uporedimo li Kartu i teritoriju sa prethodnim Uelbekovim romanima, moglo bi nam se učiniti da je ove ranije pisao mnogo bjesniji i mnogo nervozniji pisac. Slika svijeta u Karti i teritoriji nipošto nije vedra, a nedostatak glasnog i ponekad skoro pubertetskog cinizma kakvog je kod Uelbeka nekoć bilo, u konačnici je zapravo čini još tmurnijom.
NIJE ZIMA ŠTO JE ZIMA: Džed Martin, glavni protagonist Karte i teritorije, je, kako se to kaže, likovni umjetnik. Na početku romanima zatičemo ga pred njegovim platnom Demijen Hirst i Džef Kuns dele među sobom umetničko tržište. Zimska je hladnoća, makar zima kalendarski počinje tek za nedjelju dana; naime, petnaesti je decembar. Bojler u Džedovom stanu čudno klokoće i njega to brine, prošle godine u otprilike isto vrijeme se bio pokvario. Tako kreće priča romana koji će u jednom svom sloju biti satirična društvena hronika savremene Francuske i zapadne Evrope, s druge pak strane parodijska freska moderne umjetničke scene, s treće – ljubavna priča, s četvrte romaneskno-esejistički (u smislu u kojem o romanesknom eseju govori Milan Kundera) traktat o primarnoj važnosti profesije za identitet modernog zapadnjaka, s pete neobičan kriminalistički roman u kojem se mogu prepoznati odjeci Agate Kristi (ljubav spram koje Uelbek nagovještava u skoro svim svojim romanima), Simenona, Hičkoka, pa čak, reklo bi se, i Stiga Lašona, sa šeste pak – sve to zajedno, i još nešto više.
Jedna od zanimljivih karakteristika ovog romana jest i uvođenje lika pisca po imenu Mišel Uelbek, očito modeliranog prema autoru samom. Zanimljivost ovdje nije posljedica pretjerane originalnosti postupka koliko činjenice da su sličan potez u otprilike isto vrijeme napravili i neki drugi autori, poput Orhana Pamuka, recimo. Ipak, način na koji lik Uelbeka utiče na radnju Karte i teritorije toliko je morbidno jedinstven da u tom smislu baš i nema pravog pandana.
Karta i teritorija se čita brzo, ali ne zapravo toliko radi zapleta, iako u formalnom smislu Uelbek varira i neke klišee iz romana za koje anglosaksonska blurb kritika kaže da su page–turners. Uelbekova životna filozofija u ovom romanu ostaje vjerna onoj koju je i ranije skicirao, ali je nekako ubjedljivija i realističnija. I ovdje on ne odolijeva jednoj od svojih autorskih manija: futurističkim ekskurzijama, izletima u budućnost, ali ovdje su i oni manje radikalni, manje daleki i nekako manje fantastični.
OČEVI I DECA: U jednom značajnom sloju, Karta i teritorija je i roman o odnosu između – turgenjevljevski govoreći – očeva i djece, tačnije rečeno očeva i sinova, kroz priču o konkretnom odnosu jednog konkretnog oca i jednog konkretnog sina. Na ovom fonu se razvija i atmosfera cijelog romana, atmosfera kraja jedne epohe, što je još jedan link sa barnsovskim the–sense–of–an–ending osjećanjem.
Ipak, koliko god dominantan okus Karte i teritorije bio gorak, to ne znači da u njemu ne slatkih i veselih začina. Ima tu onih zgodnih one–linera koji kao da su izišli iz nekog filma Vudija Alena. Ima pamtljivih i upućenih uvida u licemjerje umjetničkih kružoka. Ima fragmenata i rečenica koje, starinski govoreći, vrijedi podvući. Kao da se zasitio larpurlartističke sklonosti kontroverzama, Uelbek u ovom romanu nema toliko namjeru da šokira čitaoca koliko da ga eventualno obraduje razmišljanjem ili zaključcima koji su mu bliski. U tom smislu, roman biva – u pozitivnom smislu – antimoderan. Nije, dakle, tezičan u smislu da ga je moguće žurnalistički simplificirati na dvije-tri poruke.
BEZ LJUDSKOG PRISUSTVA: Kao i početak, kraj romana ponovo opisuje jedno djelo Džeda Martina. Na njemu se vide „preklopljeni planovi gustog bilja. Onda se sve smiruje ostaju samo travke koje njiše vetar. Biljni svet trijumfuje u potpunosti.“ Ima nečeg bizarno-utješno tačnog u ovoj viziji, viziji svijeta koji lišen ljudskog prisustva nastavlja postojati.
Jednom sam, sigurno više od decenije poslije kraja rata, negdje na Grbavici, ušao u jednu od posljednjih neobnovljenih zgrada u Sarajevu, jedan od rijetkih očiglednih relikata rata, kostur nastambe u kojoj su nekad živjeli ljudi. Ništa unutra nije podsjećalo na ljude. Bilo je, međutim, trave, bilo je grmlja, a iz nekih uglova, nagnuto prema kvadratima bivših prozora, raslo je već i pravo drveće. Dugo sam gledao ta tužna, pod oštrim uglom nagnuta stabla, to zakrivljeno, nizašta krivo drveće. Toga sam se zapravo sjetio sklopivši korice Karte i teritorije.
