Kad je 1998. godine dobio Nobelovu nagradu za književnost, Žoze Saramago je postao ne samo prvi portugalski pisac ovjenčan najvažnijom svjetskom književnom nagradom nego i prvi takav pisac velikog i široko rasprostranjenog portugalskog jezika. Deceniju ranije, Saramago se oženio Pilar del Rio, novinarkom iz Španije tridesetak godina mlađom od sebe. Po mišljenju mnogih njegovih prijatelja, Saramagov život se može podijeliti na dva dijela: prije i poslije Pilar. Ne samo da joj je redovno posvećivao romane nego je Pilar del Rio i prevoditeljka njegovih knjiga na španski jezik. Za razliku od povučenog i samozatajnog Saramaga, Pilar je žena koja, riječima novinarke „Hafington posta“, vlada svakom prostorijom u koju uđe. Ova novinarka i poznata feministkinja bila je uvijek uz svog muža, tokom promocija knjiga, intervjua, konferencija za novinare i sličnih javnih događaja; uspješna žena iza uspješnog muškarca takoreći. Široj javnosti Pilar del Rio postala je poznata preko dokumentarnog filma Žoze i Pilar režisera Miguela Gonsalvesa Mendesa koji je izazvao veliku pažnju širom svijeta, a bio je i portugalski kandidat za Oskara za najbolji film van engleskog govornog područja. Saramago je umro 2010. godine, a njegova udovica danas rukovodi Fondacijom koja nosi njegovo ime. Fondacija brine o promociji Saramagovih djela, a dodjeljuje i godišnju nagradu za najboljeg mladog portugalskog pisca za koju se već pokazalo da svom dobitniku osigurava solidnu međunarodnu reputaciju. Na ovogodišnjem Sajmu knjiga Pilar del Rio bila je gošća Lagune, ekskluzivnog Saramagovog izdavača u Srbiji. Sreli smo je tokom prvog dana njenog boravka u Beogradu. Na početku sam je pitao sjeća li se nekih od Saramagovih komentara iz ranih devedesetih godina prošlog vijeka, dok je prostor Jugoslavije bio glavna tema svjetskih medija. Ona otvara knjižicu U prvom licu, koju je Laguna objavila specijalno za ovogodišnji Sajam knjiga, i pokazuje mi na odlomak iz Saramagovog Dnevnika datiran 18. augusta 1993. godine. Tu između ostalog stoji: „Politička Evropa je naučila evropske narode rafiniranom egoizmu. Zadatak je evropskih intelektualaca, vrativši se ulici, protestu i akciji, da napišu još jedan, poslednji častan redak na epitafu ove civilizacije. Ovog ogromnog Sarajeva koje smo svi mi.“
„VREME„: Da li ste prvi put ovdje, u Beogradu, u Srbiji, na jugoslovenskom području?
PILAR DEL RIO: Da, prvi put sam ovdje i još nisam imala priliku da mnogo toga vidim.
Da li znate išta o recepciji Saramagovih knjiga u Srbiji?
Preko izdavača Saramagovih djela, izdavačke kuće Laguna, dobila sam informacije da čitalačka publika ovdje voli njegove knjige, a takođe i da ga brojni ovdašnji pisci cijene.
A da li vam je poznato da je motiv iz jedne Saramagove knjige imao snažnu političku težinu u ovdašnjem političkom životu, mada su se tek rijetki tim povodom pozivali na Saramaga? Kao što su u Saramagovom romanu Ogled o lucidnosti građani neimenovanog grada izišli na izbore, a u glasačke kutije ubacivali nepopunjene listiće, tako se u Srbiji razvio cijeli pokret takozvanih „bijelih listića“ koji je, mada ne odveć masovan, u dobroj mjeri uticao na rezultate posljednjih parlamentarnih izbora i kasnije formiranje vlasti.
Nisam znala za to. Ali nije to jedinstven primjer. U jednom mjestu u Kolumbiji, na lokalnim izborima, bio je samo jedan kandidat, ali je on izgubio izbore, jer su svi glasači ubacili prazne listiće.
Bio je toliko uvjeren u pobjedu da nije glasao sam za sebe. Kakav danak neiskustvu.
Tako nekako. (smijeh) Ali važno mi je da napomenem da Saramago nije mislio da je recept iz romana Ogled o lucidnosti pogodan za stvarni svijet. On nije bio za bijele listiće, za povlačenje građana iz izbornog procesa, nego je želio da građani preuzmu inicijativu. To je parabola koja poručuje da ako partije brinu samo o sebi, a ne o običnim ljudima, onda ih treba prodrmati i tražiti promjene. Saramago je poštovao institucije političkih stranaka, ali samo onda ako one ne ignorišu interese građana.
Znamo da je Saramago bio uvjereni komunista. Da li je on vjerovao da komunizam, nakon pada Berlinskog zida, može ponovo da stekne stvarnu političku snagu?
Saramago jest bio komunista, ali je bio poseban tip komuniste. On je sam sebe definisao kao „hormonskog komunistu“ i vjerovao je u oslobađajuću snagu komunizma. Ipak, njegov komunizam je prvenstveno bio forma antifašizma.
Hoću i da vam postavim jedno hipotetsko pitanje, na koje, naravno, ne možete znati nedvosmislen odgovor, ali šta mislite, pošto znamo kakvo je negativno mišljenje Saramago imao o papi Benediktu XVI, šta bi mislio o novom papi, Franji, čiju vladavinu nije doživio?
Kao što ste i sami rekli, to ne mogu pouzdano znati. Ali Saramago je bio veliki poštovalac Leonarda Bofa i teologije oslobođenja generalno. On je uvijek poštovao ljude koji se bore za slobodu pojedinca, pa makar bili i dijelom organizovane religije. U tom smislu, može se naslutiti i odgovor na vaše pitanje.
Želim i da vas pitam o iskustvu snimanja dokumentarnog filma Žoze i Pilar Miguela Gonsalvesa Mendesa. Šta vas je ponukalo da pristanete da učestvujete u toj avanturi?
S jedne strane, iz današnje perspektive, čini mi se da taj film može Saramagu da priskrbi nove čitaoce jer se preko filma može razviti specifična empatija. Ali kad se vratim u vrijeme kad je prijedlog režisera stigao, a on je u to vrijeme imao dvadeset osam godina, pristali smo prije svega zbog njegove velike upornosti. Stalno je zvao telefonom i slao mejlove, pa smo pristali samo da bi nas ostavio na miru. Ali je na kraju ispalo da su se dvije nedjelje, koliko je isprva bilo predviđeno da snimanje traje, pretvorile u četiri godine.
Kad smo već kod filma, kakav je bio Saramagov stav o ekranizaciji njegovih romana. Kakva je priča oko snimanja filma Slepilo u režiji Brazilca Fernanda Meirelješa?
Meirelješ je nedugo nakon objavljivanja romana Slepilo tražio od Saramaga prava za snimanje filma, ali ih nije dobio. Kasnije je jedna producentska kuća iz Kanade kupila prava, pa se ispostavilo da su ti producenti zaposlili upravo Meirelješa. Ali znate li za ekranizaciju Udvojenog čoveka?
Zapravo ne.
Pa dobro, to je dosta svježa vijest. Prije mjesec dana na filmskom festivalu u Torontu bila je svjetska premijera i bila je uspješna, a prije nekoliko nedjelja prikazan je i na festivalu u San Sebastijanu. Svjetska bioskopska distribucija je planirana za proljeće iduće godine. Film se zove Neprijatelj, glavne uloge igraju Džek Džilenhol i Izabela Roselini, a režiser je Denis Vilnev.
Možete li da nam kažete nešto o vijesti koju su nedavno prenijeli mnogi svjetski mediji, da je jedan Saramagov roman napisan u mladosti, mnogo prije nego je on stekao reputaciju velikog pisca, a koji je izdavačka kuća bila izgubila, pronađen i objavljen?
Da, to je tačna priča. Rukopis je bio izgubljen čak četrdeset i sedam godina. Dosad je već objavljen u Portugalu i Španiji, a vjerujem da će biti objavljen i ovdje.
A postoje li neka još uvijek nepoznata Saramagova djela? Postoji li neki rukopis na kojem je radio prije smrti, a koji je dovoljno uobličen da bi mogao biti objavljen?
Postoji trideset stranica romana na kojem je radio prije nego je umro i to će biti objavljeno, ali ne znam još tačno kada. Taj nedovršeni roman trebao je biti roman o nasilju, a mjesto radnje trebala je biti fabrika oružja. Jedna od tema kojima je Saramago pred smrt bio opsjednut bila je upravo savremena kultura nasilja.
