(Anti)heroj šugavih vremena

Koliko god se čovjek pokušava sjetiti, ne ide: kad to Bora Todorović nije bio – ne popularan, nego voljen kod publike, u čitavoj „onoj“zemlji? Tko se može sjetiti vremena u kojem se ne bi javljalo nasmiješeno prepoznavanje svaki put kad se spomene njegovo ime?

A pošto je zaista tako, kao vjerojatno ni kod jednog glumca kod nas, onda se pitamo odmah i dalje: u čemu su se generacije Jugoslavena, te svjesnije pogotovo i, za nevjerovati, one kasnije, do danas!, dakle prepoznale kod njega?

Vrhunski teatarski glumac, od pedesetih godina još, o čemu će bolje i pozvanije reći drugi, Bora je zaveo publiku polako, mnogo kasnije, i nepromjenjivo, uvukao se pod kožu preko uloga na filmu i televiziji. Odnosno preciznije, u kombinaciji dva medija: televizijskim serijama i prikazivanjem i reprizama filmova što su se u dobu bez mogućnosti permanentne dostupnosti i reprodukcije pratili s danas teško objašnjivom pažnjom.

A u tome što je polako tkao u toj seriji povezanih likova, s namjerom, sve sam uvjereniji – Bora Todorović bio je čudo, čudo od glumca. Igrao je, kako bi se nedovoljno i nedolično reklo, i ozbiljne uloge (kao da ove druge nisu bile takve!) – maestralno, metodski, kao u liku Ahmeda, ciganskog don Korleonea u Domu za vešanje, ili kod Dragojevića u Svetom Georgiju. Svejedno, prvo na što pomislimo, refleksno, jeste drugačija vrsta uloga.

Nitko tako, i nikad tako humorno, s neuhvatljivim komičkim tajmingom nije utjelovljavao negdašnji polusvijet, onaj gubitnički ali nenasilni, što je uvijek na rubu i uvijek na šteti; odgurnute, male, slomljene ljude, ponekad čak i idealiste i zanesenjake kojima ipak ne smeta i da prevare ili nekom zavedu kćerku kad se namjesti prilika. Bora je u njima uhvatio jednu lomljivu ljudskost, od vrste koja je svjesna sebe u svojoj slabosti pa se zbog toga uvijek izmiče iz događaja, koja se sklanja – ključno, ovdje kod nas – i iz historije, pošto će je ova u protivnom sa sigurnošću odnijeti kao listove na njenom mahnitom vjetru. Likovi su u doba Jugoslavije djelovali kao svačiji, prepoznatljivi svima, iz svake okoline. Tada doduše, u takvoj širini i, pokazat će se, „iluziji univerzalnosti“, i Hofmanov „Ratso“ iz Ponoćnog kauboja činio se kao lokalan.

PROĆI KROZ NEVREME: Nije li tu već bilo naslućeno nešto, zapravo već tada? U tom „defetizmu“ bez namjere, antiherojstvu bez moralne motivacije u čijem dnu leži osjećaj i nenaslutiva kasnija potvrda – kolektivna! – o tome da će nas, kao što i jest, poslije svih velikih historijskih narativa u jednom trenu naprosto razbucati na sve četiri strane i da je jedino što je čovjeku ostalo u nekom trenutku, to da pred tim nevremenom malo spusti i šešir i glavu, dok strašni nalet ne prođe. Ako prođe.

Ali, svojim ulogama naučio nas je Bora Todorović još nešto preciznije, uže i nijansiranije u tom smislu – ako smo znali i htjeli čuti. Jedna od nijansi jedva čitljiva u ulogama, danas je indirektna potvrda laži skladnog falširanja o „nepostojećem identitetu“, nečega što je u svom strahu jednako lažno kao i tupi jednodimenzijski nacionalni determinizam.

Jer, baš kao što pored toliko geografija i nacija, na kraju ipak nitko ne dirigirira Betovena kao Karajan, ni Verdija kao Toskanini, niti Stravinskog kao Gjergjev, tako nam je Bora u doba jedne zajedničke a složene, konfliktne kulture rasvijetlio svojim igranjem i ovo. Činjenicu da, makar kao farsa, kao tragikomedija, ipak postoji razlika u tipologijama kolektivnih karaktera, da postoji dublje – van svedenosti na kontrast s drugima, van usporednosti i suprotnosti.

SPASONOSNA KOMIKA: U takvom razlikovanju izlazila je vremenom na slabo svjetlo naročita „podvrsta“, najvažnija za ovo: tip jedinstveno beogradskog hohštaplera, švalera, gradskog šarlatana i autsajdera, a posebno načina kako on „radi“ i kojim će, naročito u ugroženosti, pokušati preživjeti. Silno šarmantan i apsolutno patološki, instinktivni lažov, on će zavrnuti ne samo okolinu nego i vlastitu porodicu kad mu ustreba, sve pod vječnom ozbiljno-komičnom maskom koja što hoće biti ozbiljnija, to je smješnija u svojoj neozbiljnosti. Imao je Bora u tome dva najprepoznatljivija, a unutarnjošću suprotstavljena izraza lica, dva manirizma: prvi, s onim jedva primjetnim, distanciranim smješkom što titra iznad ironijski zakrivljene usne i podignute obrve – gesta rođenog prevaranta, šmekera i kibicera, i jednako superiornosti onoga koji misli da će se uvijek nekako izvući. Drugi, suprotan: iskrenuo bi poluzatvorene oči naviše, tako da mu se vide još samo bjeloočnice ispod pseće tužno izvijenih obrva i obješenih, kiselo stisnutih usta – gesta rezignacije, kao pero lake, humorne a fatalističke pomirenosti (jel’ to možda tih petsto godina, njihov stvarni efekt?). Manir glumački, u isto vrijeme, i mimika kojima bi, činilo se, iznio svaku scenu na svijetu. Da, neki su, u drugim dijelovima zemlje imali svog gospon Fulira ili Roka Prča, prilično prilježnih ovome, ali te i takve psihologije koju je, ponovo, kao nitko, apsolutno nitko, donosio Bora Todorović – drugdje naime naprosto nije bilo, nije postojala, ne na ovaj način.

Takav je Đenka Đavo, i „Bob“ iz Vrućeg vetra; takav je čak i „disident“ Jakovljević, i besmrtni Makavejevljev „Alex Rossignol“ (tipovi iz naše emigrantske budućnosti!), i bezimeni „Ožalošćeni“, pogrebni govornik iz Ko to tamo peva („tvoji čobančići i… čobančice“); uostalom svi muzičari („ej ti!, ti buđavi…“) što nose „tetki lek“. Takav je, i nakon, evo, trideset godina jedan mikroportret u Mihićevom Sivom domu. Bora, kao „Gile“, alkoholičar i džepar što kamči pare od svog ranjenog i preko svake humane mjere razočaranog sina, domca Nikole Koje pred čijim nepomičnim licem (što odaje gotovo jednak talent i tajming za „blistavo i strašno“), očev lik završava svoj prozirni kvazidramatični monolog: „…ili mi pomozi, ili ću…(stavlja palac i kažiprst na krokodilsko suzeće oko)… da dignem ruku na sebe.“ Ta vrsta komedijantskog i užasnog laganja tamo gdje se lagati ne smije, fenganja kako kažu u Dubrovniku, i majstorstva emotivnog lopovluka javili su se tada kao otkriće, kao otkrovenje čitavog, geografijom određenog tipa karaktera, a onda tek i jedne nage ljudskosti u svom savršeno ponižavajućem izdanju, nemjerljivo sramnom – kad u njemu ne bi bilo neuporedivog, tehnički skoro nevidljivo donešenog učinka komike. Možda spasonosnog čak, na kraju.