Anatomija melanholije

Borhes i Sioran, dva autora, koji su – gle čuda! – kao i Stajron, autori koje objavljuje Gradac, odnosno biblioteka Alef, složili su se da je najbolji književni naslov uopšte naslov one čuvene Bartonove knjige – Anatomija melanholije. Vilijam Stajron se u knjizi Vidik tame bavi melanholijom kao dijagnozom. Kažem melanholijom, a ne depresijom, kako je ovu bolest uobičajeno zvati, jer upravo Stajron tvrdi da ima nečeg duboko pogrešnog u korišćenju „imenice blagog tonaliteta i bez ikakve ozbiljnosti i dostojanstva“ (kako on opisuje imenicu depresija) za tako ozbiljan psihički poremećaj, poremećaj koji je i njega samog gotovo ubio. (Usput, u jednoj maloj digresiji, Stajron nam otkriva da je za raširenost termina depresija u moderna vremena najzaslužniji čuveni američki psihijatar Adolf Majer, inače po rođenju Švajcarac, dakle, neko kome engleski nije bio maternji i ko, kako sa rezigniranom ironijom veli Stajron, „nije imao sluha za istančanije ritmove engleskog jezika i zato nije bio svestan semantičke štete koju je naneo kada je ponudio reč depresija kao opisnu imenicu za tako užasnu i tešku bolest“.)

Vilijam Stajron (1925–2006), slavni američki pisac, dobitnik Pulicerove nagrade, kod nas vjerovatno najpoznatiji po romanu Sofijin izbor iz 1979. godine, prema kojem je tri godine kasnije Alan Pakula snimio istoimeni film sa Meril Strip u glavnoj ulozi, za koju je ona dobila i Zlatni globus i Oskara, u kratkoj uvodnoj bilješci obavještava čitaoca da je Vidik tame autobiografska priča o njegovoj vlastitoj borbi s depresijom. Važno je primijetiti da Stajron od samog početka insistira na izjednačavanju depresije sa jednim oblikom ludila. (Uostalom, podnaslov knjige je Podsetnik na ludilo.) Nema kod Stajrona ni trunka namjere da depresiju iole romantizira; on je odviše svjestan, vlastitom kožom i utrobom svjestan, da depresija kao dijagnoza nema ničeg zajedničkog sa romantičarskom tugom zbog sudbine svijeta.

Opisujući na samom početku svoje putovanje u Pariz u jesen 1985. godine, gdje je išao na dodjelu ugledne književne nagrade, i detalje svojih tamošnjih depresivnih ispada, Stajron odmah uvlači čitaoca u svijet vlastitih muka, između ostalog i skoro surovom iskrenošću. Iz perspektive našeg prevoda, to je naročito znakovito. Kod nas, i na Balkanu općenito, bolest, a naročito psihička bolest, je iznad svega sramota. U tom je smislu, Stajronova iskrenost dodatno šokantna. Opisujući gubitak svake životne radosti, samoubilačke misli, čak i neke naoko trivijalne blamove koje osoba napravi kad mora kako-tako funkcionisati u društvu, a ništa, pa ni život sam, joj se više ne čini imalo vrijednim, Stajron je u stanju da dočara neke valere tog sivila i vidika tame kroz koje je prolazio. Ipak, značajno je reći da se na nekoliko mjesta Stajron koncentriše upravo na nemogućnost dobrog i vjernog opisa muka kroz koje osoba u depresiji prolazi sugerišući zapravo da ko ne prođe kroz to ne može ni znati koliko je to grozno.

Ima kod Stajrona i mjesta za kritikovanje zvanične medicine i psihijatrije, ali ima i mjesta gdje im se odaje priznanje. S jedne strane sumnja da su mu pojedini lijekovi negativno utjecali na stanje i tok bolesti te kritikuje pristup jednog poznatog psihijatra, s druge strane priznaje da ga je u najgorem trenutku zapravo spasila terapija u bolnici. Kulminacija radnje ovog memoarskog eseja zapravo i jest momenat u kojem se Stajron počinje pripremati za samoubistvo. Srećom, ostalo je u njemu nešto što ga je ponukalo da odustane, da umjesto suicida izabere odlazak u psihijatrijsku bolnicu. To nešto, povezano je sa umjetnošću. Njega je konkretno spasio jedan „poletan odlomak iz Bramsove Rapsodije za alt„. Skoro kao u nekoj varijaciji na finale Andrićeve priče Aska i vuk, umjetnost će pomoći Stajronu da pobijedi svako zlo, pa i samu smrt.

Ipak, nije umjetnost samo lijek. Na nekoliko mjesta, Stajron razmišlja o činjenici da depresija naročito često napada umjetnike. Ponajviše se na tim stranicama bavi francuskim piscima Alberom Kamijem i Romenom Garijem. Ako je uloga umjetnosti spram depresije ambivalentna, ono u čemu ambivalencije nema jest podrška i ljubav koju je Stajronu pružala njegova supruga Rouz, žena kojoj je ova knjiga i posvećena.

Pred kraj Vidika tame, Stajron ipak dopušta da se na horizontu pomoli malo svjetlosti: „Za one koji su se borili s crnom šumom depresije, koji su upoznali njene neobjašnjive muke, povratak iz ponora pomalo je nalik usponu pesnika koji se kobelja uvis, uvis, da se izvuče iz crnih dubina pakla i na kraju izranja u ono što je video kao blistavi svet. Svako ko je povratio zdravlje gotovo uvek je povratio i sposobnost za vedrinu i radost i to je možda dovoljna odšteta za pretrpljeno očajanje nad očajanjima.“

Na samom kraju je citat iz Danteovog Pakla E quindi uscimmo a riveder le stelle, što bi u prevodu Mihovila Kombola zvučalo ovako: Iziđosmo da gledamo zvijezde. Asocijacija na zvjezdano nebo skoro da neizbježno priziva valjda najslavniju Kantovu rečenicu, samo što poslije Stajronove knjige na pamet padaju i neke mračnije varijacije, o neizmjernosti i neizmjerljivosti broja zvijezda na nebu i potencijala ljudskih muka.