Američki kantautor Kurt Vile već godinama dokazuje da je i danas moguće praviti relevantnu rokenrol muziku mimo svih pravila. Ne odustajući od svoje “slacker” filozofije, upravo je debitovao za veliku izdavačku kuću najujednačenijim delom koje je do sad potpisao
Kurt Vile (r. 1980.) jedan je od onih divnih idiosinkratičnih umetnika koji su izmislili svoj svet i u njemu žive, jer se samo tu osećaju normalno. I tako već desetak i više godina, od albuma po kome se pročuo Smoke Ring for My Halo (2011), do upravo objavljenog Watch My Moves, debija za čuvenu kuću Verve (praktično velikog izdavača, jer je deo Universal grupe), čime je napravio novi skok u karijeri.
Kurt_Vile_-_(watch_my_moves)…
Tajna Kurtovog alternativnog uspeha je u tome što je uvek dosledan sebi. On je oličenje pravila u poslu da ako dovoljno dugo radiš istu stvar, na kraju će te svi primetiti. Onako visok, dugokos i čupav, stalno u kariranoj košulji, majici, farmerkama i patikama, uvek sa gitarom u ruci, izgleda kao oličenje komšijskog frika, koji zna samo da svira i pevuši, i ne pravi od toga neku veliku priču. Sve je to tačno u vezi sa njim. Ono što vidite kad pogledate svaki njegov spot, dokumentarnog je karaktera – Kurt je takav kakvim se predstavlja, nema laži, nema prevare, nema marketinške strategije.
Kurt Vile je stvaran.
Ko god ga otkrije zato se oduševljava kako je to danas uopšte moguće, i to dovoljno govori o bljuvotini od vremena u kojoj živimo. Štaviše, poneke Vileove pesme su postale viralne upravo zbog toga što se stalno slika u realnim gradskim ambijentima, kao običan momak koji se ni na ulici ne razdvaja od verne električne gitare. Niko ne sumnja da mu je ona život, a ta tvrdnja dobija na uverljivosti kad shvatite da je jedan od mnogih što su završili samo srednju školu, pa je vozio viljuškara da bi zaradio za opstanak, dok neko nije zapazio kasete sa njegovom muzikom i objavio ih.
Poreklom je iz starog, ponosnog grada Filadelfije, a najbolji prijatelj mu je oduvek bio drugi gitarski frik – Adam Granduciel, sa kojim je osnovao War on Drugs. Ovaj sada proslavljeni sastav Kurt je napustio kad je dospeo na ivicu mejnstrim uspeha, da bi se bavio svojom muzikom – ona je opozit od komercijalnosti, prigušene je osećajnosti u formi kratke rokenrol priče, i uvek joj treba vremena da se razmaše (numera ispod 5 minuta kod njega se retko susreće). Pritom, on nije pesnik koji će vas gušiti svetskim bolom, nego prostodušni posmatrač zbivanja oko sebe, što u malim stvarima nalazi velike istine. Time njegova zapažanja jasnije objašnjavaju stvarnost koju živimo.
Dve osobine Vileove muzike čine je svežom i aktuelnom u digitalnom univerzumu: 1) novija rok produkcija očigledno uzima u obzir postojanje one elektronske i iskustvo njenog stalnog slušanja, koga deli tako puno mlade publike. Pesme Kurta Vilea pesme traju minutima, i po feelingu su slične DJ setovima, kao neka vrsta chill out rokenrola – on je otkrio gitarsku formu uz koju je moguće njihati se u laganom ritmu, dok se slušaju prave pesme; 2) a one teku kao tokovi misli, pa se njegovi stihovi uglavnom bave onim što vidi oko sebe ili kroz šta prolazi u trenutku dok ih piše, te imaju fotografsku aktuelnost zapisa na Fejsbuku ili Instagramu.
Tako Kurt Vile funkcioniše kao izgubljena karika između Neila Younga, Dinosaur Jr (čiji je poslednji long plej Sweep It Into Space producirao) – i rave naraštaja. Ali ne samo da je u pitanju izgubljena karika, nego je naizgled i potpuno nepotrebna. U tome i jeste njegova glavna čar: on je poeta naše nepotrebnosti na ovom svetu – koja je u međuvremenu postala belodana zahvaljujući pandemiji. Album Watch My Moves nastao je tokom karantinske pauze, tokom koje je Kurt konačno imao dovoljno vremena prvi put posle mnogo godina, kao i mnogi među nama – nije morao na turneju da bi zaradio za život, nego je imao vremena da piše, pošto je dobio zamašan avans od izdavača, te je opremio kvalitetan kućni studio (OKV Central), i usput našao svoj mir okružen porodicom. Emotivna stabilnost i koherentnost naracije zato se prelivaju sa njegovog novog izdanja dugog 75 minuta, koje ima zamah romana ispričanog gitarom. Sa konačno dosegnutom zrelošću autora na vrhuncu, Kurt Vile bez blama uranja u efemernost savremene egzistencije, diveći se životu kao takvom. I to je njegova univerzalna poruka, zbog koje je ova ploča ozbiljan diskografski događaj 2022.
POLICIJA SNOVA
Krajnje netipično je otvara, svirajući na klaviru i izgovarajući u “Goin on a Plane Today” sledeće reči koje odišu prostodušnom oduševljenošću življenjem: “Going on a plane today / Listening’ to “Heart of Gold” / Gonna open up for Neil Young / Man, life can sure be fun / Imagine if I knew this when I was young”. Sve reference na Neila Younga su istinite, jer je autor zaista nastupao 2018. kao predgrupa na turneji kanadskog genija, i to nije jedini put da se on pojavljuje kao duh u njegovim kompozicijama. Već sledeća, programska “Flyin (Like a Fast Train)”, preko zavodljive melodije vizualizuje rokenrol mit u kome Kurt Vile leti kao brzi voz i ne oseća ništa, dok ne stigne u svoju stanicu, razbije se i izgori, što je toliko nalik na legendarne Youngove reči “it’s better to burn out than to fade away”.
Kurt Vile ne samo da uživa u životu sto na sat, nego nam daje neočekivano čulnu muziku, koja nesvakidašnje deluje po koži, jednako kao i po umu. Vrhunac je “Like Exploding Stones”, čarobna pesma koja nam otkriva njegovo pravo lice – hipnotički groove kog postiže tokom ove raskošne gitarske vožnje u nesvest ne može se prepričati, a njegova poslovična iskrenost i direktnost cepaju srce kad kaže: “But I’m just kidding and I’m just playing / And this is just the way that I’m making a living / Every day, in my mind and in real life too”. Ovaj singl je hit novog doba siromašnih celog sveta, ukrašen totalno neočekivanim prisustvom džez tenor saksofoniste Jamesa Stewarta iz sadašnje postave čuvenog he Sun Ra Arkestra, kao veličanstvenih preteča svih muzičara što su živeli svoj život samo radi muzike.
Niska tipičnih intimnih iskaza se nastavlja do kraja, razvijajući njegovu verziju “slacker” filozofije, oličene u svojevremeno filmovima o Jayu i Silent Bobu: “Hey Like a Child” je remek-delo njegovog opusa, jer spada među najlepše ljubavne pesme koje je napisao, posvetivši je svojoj ženi, “Mount Airy Hill (Way Gone)” nam pripoveda o letenju u snu i sanjarenju o slavi, dok se u “Jesus on a Wire” opisuje sledeća situacija: “Jesus on the phone / Talking ‘bout a nervous breakdown / Even he don’t know / How to bail us out of this one”, iz čega je jasno da su svetske prilike takve da ovaj put ni Isus neće znati kako da nas izvuče iz nedaća u koje smo sami sebe uvalili. Ista tema se nastavlja u “Say the Word” gde se još jasnije opisuje opšta globalna konfuzija koja sad nadolazi u sve bešnjim talasima: “And every time I grow into a man / Chaos comin’ ‘round the bend”, da bi se kroz ekstatični gitarski solo isceljenje našlo u ljubavi, a čemu drugom: “I don’t know much for true / but I do know the only word is love to see us through”. Zaboravljena rana kompozicija Brucea Springsteena “Wages of Sin” ima one epske razmere kakve i treba da ima, i vraća priču albuma na obračun sa privatnim demonima, utemeljujujući Watch My Moves duboko u tradiciju američke rok muzike. Kurt je sigurno posebno ponosan na ovu obradu, kao i na to što je u svoje pesme ugurao pominjanje i citiranje Violent Femmes, Joni Mitchell, Lou Reeda, Cheap Trick, Steely Dan, ali zanesen, dečje začuđeni kraj samo je njegov – kad u “Stuffed Leopard” u prepoznatljivom fingerpicking stilu počne da iz gitare izvlači zvuke koji sami pričaju svoju storiju o strahovima nastalim od usamljenosti, izoštrenu kroz Kalvin & Hobbsovsku zapitanost o tome da li je leopard na prozoru igračka, ili je možda ipak pravi? “Dream police (is) in the marketplace” konstatuje u njoj on svoj sudbonosni susret na javi, i ostaje nam samo da se pitamo da li će nas policija snova stvarno sačekati ovih dana na pijaci.
Gitarska vožnja u nesvest Kurta Vilea vraća nas i te kako osvešćene.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Barak Obama je 2012. godine poslao svog ministra finansija da urazumi nemačkog kolegu koji je, protiv prezaduženih Grka, naglašavao moralni značaj trpljenja bola na kratke staze, zarad integriteta na duge staze. Ubeđivanje nije uspelo. U svakom slučaju, bez ordoliberalizma ne može se razumeti nastanak EU, kao ni nemačka pozicija u Evropi. Bez njega se, zapravo, ne može tumačiti ni XX vek
Pronalazak i širenje fotografije za Hoknija predstavlja trenutak u kome je optička slika samo fiksirana na papir uz pomoć hemijskih dodataka. Prateći likovne procedure, Hokni sugeriše da se modernost rađa upravo sa umetničkim oslobađanjem od optičkih aparatura i pomagala i povratkom na nesavršeni, manuelni izraz
Delajući unutar granica žanra (i zombi horora kao podžanrovskog skupa), te sopstvenih (mito)poetika, scenarista Aleks Garland i reditelj Deni Bojl nastavljaju sopstvenu priču mikrozapleta previše bavljenja uvek iritantnim eksplikatorskim zahtevima u kojima se gledaoci podsećaju na sve što je bilo u prethodnim filmovima. Pri tome, ama baš sve mora biti jasno, te, istovremeno, mora da zadovolji i nostalgičarski štimung kao nužan činilac u kreativno-poslovnim jednačinama ovog tipa
Irski bend “Fontaines D.C.” dolazi nam iz zemlje sa očiglednim viškom istorije i kulture, pa se otuda razumemo veoma dobro. Kada pevač Grijan Četen u jednom trenutku sa scene diskretno uzvikne: “Free Palestine!”, naša mlada publika spremno odgovara glasnim odobravanjem i kovitlacem palestinskih marama kefija, što ih mnogi ponosno nose oko vrata. Ali ovo zapravo uopšte nije demonstracija političkog aktivizma, kako bi neko mogao pomisliti. Samo mali podsetnik na to kako je sjajno kad ti velike nove zvezde na vrhuncu svoje karijere dođu u grad i podele sa tobom radost izuzetne muzike koju su sami stvorili, kao i svoje autentično ljudsko uverenje spram dirigovane svakidašnjice svuda unaokolo
Fašisti su od D’Anuncija preuzeli ideje akcije i djelovanja – i to nasilnog i brzog djelovanja. Demokratija sa sobom donosi određenu sporost, a D’Anuncio je želio sve odmah i sada – što sigirno podsjeća na neke današnje pojave
Nad premlaćivanjem i hapšenjem studenata čovek može da se zgrozi, ali ne sme da se iznenadi – pa sve je to Aleksandar Vučić najavio. Ali, videće da je pendrek slaba zaštita od naroda
Generacija koja vodi ovu pobunu prihvata razlike kao deo svog horizonta normalnosti, nešto prirodno i podrazumevano. Otuda je njihov patriotizam čist, nimalo nalik toksičnom nacionalizmu iz devedesetih
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!