
Saopštenje
U “Vremenu” nikad nije vladalo jednoumlje
Da li je trebalo objaviti imena kandidata za studenstku listu pre nego što to učine sami studenti, teška je novinarska dilema oko koje trenutno nemamo konsenzus kao redakcija
Foto: Jadranka Ilić/Tanjug
Vladeta Janković je rekao da bi „vratio železničku stanicu na staro mesto, gde i pripada“. Svesno ili ne on je ovom izjavom dramatično podigao ulog svoje moguće kandidature, ali i očekivani standard za neke druge. Svako ko bi, nakon ovoga, išao ispod toga, ne bi bio dostojan nikakve pažnje, a kamoli budućeg glasa
Pitao sam se hoće li se neko osmeliti da to kaže, osluškivao sam, očekivao sam. I izgleda da sam dočekao. Stvar je, doduše, još krajnje nezvanična, ali nešto se ipak odledilo, pokrenulo se s mrtve tačke.
Vladeta Janković još nije kandidat jedne opozicione grupacije, ili, u boljem slučaju, celokupne stvarne opozicije za gradonačelnika Beograda. Nije mu to još zvanično ponuđeno, a nije ni on zvanično prihvatio. A ako i prihvati, tek ga čeka neizvestan napor da pobedi. Ali je cela ta zamisao sa ravni mogućeg unapređena u ravan verovatnog, i još napreduje. Sledeći nivo je nivo stvarnog: tek tu počinje politika.
U redu. Ali, šta je to izrečeno? Janković je, nabrajajući stvari za koje već sada zna da bi svakako bile deo njegovog gradonačelničkog mandata, rekao i „vratio bih železničku stanicu na staro mesto, gde i pripada“ („Nova“, 28.1.2022.).
Izrečeno je to bez „ako“, bez „ali“, i to osvežava i ohrabruje. Da postane uistinu važno, to mora da postane i zvanično, i kandidat za gradonačelnika (ako to zaista bude) mora i da svoj angažman uslovi time da svi kojih se to tiče stanu iza ovoga kao svoje zajedničke političke i građanske obaveze. Dakle, štap na kojem visi ova izjava ne može biti duži, ali ipak: nešto što bi moglo biti važno pokrenuto je. A bez toga, i sličnog, ništa ionako nije važno.
Zato što bilo ko ko bi došao u neki postnaprednjački Beograd (i ne samo Beograd, ali tu je baš urgentno) kao puki stečajni upravnik i ko bi samo nemoćno širio ruke i kršio prste nad načinjenom štetom, taj ne bi morao ni da dolazi. Politika koja sveopštu devastaciju grada prihvata kao svršen čin protiv kojeg se više ne može ništa zapravo i nije politika nego sterilno malograđansko gunđanje. Za toliko se ne morate pomeriti iz fotelje, to nije vredno iscimavanja.
Takav Vladeta Janković – kad je to već on, a ne neko drugi – bio bi i moj gradonačelnik, čak bez obzira na to što beogradska posla, strogo gledano, više nisu moja posla. Ali baš zato, utoliko mi je važnije da grad ima železničku (i autobusku, nikako se ne sme zaboraviti!) stanicu, da se u njega normalno može doći i iz njega otići.
A da li je ovu konkretnu štetu uopšte moguće ispraviti? Ne bi bilo ni lako ni jednostavno ni jeftino, ali nemoguće ipak nije. Ali još važnija od toga sama je namera, jer ona govori o tome da li se bavljenje politikom, obavljanje javne funkcije i zastupanje javnog interesa shvata samo kao lociranje zadnjeg trapa u udobnu, a možda i unosnu fotelju, ili kao mukotrpan – na granici sizifovskog – rad za opšte dobro, uključujući i poništenje varvarskih i anticivilizacijskih činova nedostojnih, neznavenih i pohlepnih.
Svesno ili ne, Vladeta Janković ovom je izjavom dramatično podigao ulog svoje moguće kandidature, ali i očekivani standard za neke druge. Svako ko bi, nakon ovoga, išao ispod toga, ne bi bio dostojan nikakve pažnje, a kamoli budućeg glasa. Jer, „vraćanje železničke stanice“ nije samo povratak nameni jedne zgrade i povratak pruge koja vodi do nje, nego je i povratak samopoštovanja. Ko misli da je to mnogo, neka mu Vučić dobaci ono malo sa svog stola, i neka mu je sa srećom.
Čitajte dnevne vesti, analize, komentare i intervjue na www.vreme.com

Da li je trebalo objaviti imena kandidata za studenstku listu pre nego što to učine sami studenti, teška je novinarska dilema oko koje trenutno nemamo konsenzus kao redakcija

Tri incidenta za sedam dana u Hrvatskoj vratili su na velika vrata temu ustaštva i odnosa hrvatske države prema srpskoj manjini. Šta kažu u Srbiji?

Studenti nekoliko beogradskih fakulteta i inicijativa Ansambl Generalštab održali su protest ispred zgrade Generalštaba, uz poruku da će „svojim telima braniti” ovaj simbol Beograda ako vlast ne odustane od planova za njegovo rušenje. Prisutni su napravili „obruč" oko ovog zdanja, i nacrtali crvenu liniju oko njega preko koje je onima, koji planiraju rušenje ovog kulturnog dobra - prelaz zabranjen

Ovaj režim kao da je stvorio novo radno mesto – osmišljavač pakosti zarad što većeg zagorčavanja života ljudima koji podržavaju proteste

I pored fizičke iscrpljenosti, Dijana Hrka, majka stradalog Stefana, nastavlja štrajk glađu ispred Ćacilenda. Poručuje da neće prekinuti protest i optužuje institucije da ne rade svoj posao i lažu građane.
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve