Predsjednik Srbije je u pravu – zaista nije išao u Vašington da bi učestvovao u „Zadruzi“. Aleksandar Vučić se, zapravo, okušao u rijalitiju posebne, rijetko viđene vrste.
Na ulasku u studio – pardon, Bijelu kuću – Vučić se pokazao kao iskusan rijaliti igrač. Pod jedan, istakao je da ga čekaju velike provokacije, podmetanja i spletke zlih i zavidljivih ljudi. Dva – naglasio je ličnu iskrenost: „Svi poštuju Srbiju i mene jer kažem u lice sve što treba.“ I pod tri – nije sakrio svoju pravdoljubivost bez obzira na posljedice: „Angela Merkel mi je rekla da je vreme, kako stičem sve više iskustva, da manje pokazujem emocije. Pokušaću da je poslušam.“
Vučićevi fanovi u Fejsbuk grupi zvanoj „Vlada Republike Srbije“ bili su oduševljeni; svaki njegov korak i riječ pratile su hrpe lajkova i oduševljenih komentara. Takt su posebno davala uključivanja predsjednikovih prijatelja. Od ministra financija Siniše Malog, na primjer, publika je saznala da se Vučić lavovski bori, „a da li će izdržati – videćemo“. Neki ortaci, međutim, smatrali su da je ta borba herojska.
Uglavnom, zajedno sa drugim učesnikom rijalitija „Pripravnik“ u Bjeloj kući, Avdulahom Hotijem, Vučić je svoje liderske i marketinške sposobnosti pokazivao na temama vezanim za niskogradnju, vodoprivredu, prava LGBT zajednice, Trampove vizije međunarodnih odnosa, rezidencijalne četvrti Jeruzalema, dopuštenog i nedopuštenog lobističkog djelovanja… Naime, svaki put kada bi navratio netko od američkih izvršnih producenata – Ivanka Tramp, Majk Pompeo, Robert O’Brajan – da vidi kako ide glavnom organizatoru Ričardu Grenelu, takmičari bi dobili novi zadatak iznenađenja iz nove oblasti.
Kako to već predviđa scenario, Vučić se na kraju našao na stolici ispred Trampa, vidno nezainteresiranog, umornog i dekoncentriranog. Ipak, predsjednik Srbije imao je razlog za zadovoljstvo: od američkog kolege dobio je olovku i ključeve Bijele kuće iz obližnje prodavaonice suvenira; staklene kugle sa jednim od najčuvenijih zdanja na svijetu i snijegom trenutno nije bilo na policama.
Ovako nekako izgledaju srpsko-albanski pregovori u Vašingtonu kada se ispod svega podvuče crta. Vučić je tamo vodio Sinišu Malog, šefa kancelarije za Kosovo Marka Đurića i predsjednika Privredne komore Srbije Marka Čadeža, izostavivši ministra vanjskih poslova Ivicu Dačića. Istina je da bi mu on, baš kao i pobrojana trojka, teško mogao pomoći po pitanju Hezbolaha ili ambasade u Jeruzalemu, ali bar mu ta problematika spada u opis posla. Također, za vidjeti nije bilo ni ambasadora Srbije u Vašingtonu, nekog stručnjaka za međunarodno pravo, iskusnog prevodioca…
Sve se, zapravo, nalazilo u rukama predsjednika Srbije, a njemu su izgleda najvažniji bili susret sa Trampom i potonja hvalisanja na Pinku i svom nalogu na Instagramu. Zbog toga nitko točno ne zna što je potpisano u Vašingtonu – bilateralni sporazum sa Sjedinjenim Američkim Državama, pismo o namjerama u vezi s budućim pregovorima ili politička deklaracija koja nagovještava novi vanjskopolitički kurs Srbije…
Ovaj rijaliti pristup i te kako je primijećen. Različiti evropski političari, uključujući i Karla Bilta, kopredsjednika Evropskog savjeta za vanjske poslove, nisu mogli odoljeti a da na svojim nalozima ne istaknu određene bizarne momente susreta u Vašingtonu. Najdalje je otišla portparolka ruskog ministarstva vanjskih poslova Marija Zaharova (vidi tekst „Šegrt u Beloj kući“).
Naravno, bijesna reakcija iz Beograda nije izostala i odgovarala je tipičnom prepucavanju i vrijeđanju na društvenim mrežama. Obrana lika, djela i diplomatskog vizionarstva Aleksandra Vučića tako je potpuno gurnula u drugi plan sadržaj razgovora u Bijeloj kući. Na tom zadatku posebno se istakao Đurić: nastojeći podvući ugled i dostojanstvo predsjednika Srbije, dodatno ga je ponizio u odgovoru Zaharovoj napisavši da je svojevremeno sat i po čekao na prijem kod Vladimira Putina i da u Kremlju „nikada nije tražio posebnu stolicu“.
Poslije vašingtonske rijaliti pompe teško je izbjeći dojam da je Vučić iz svega izišao kao krajnje koloritna ličnost, osoba kojoj se smiju iza leđa kao mnogim autoritarcima kad svoj neprikosnoveni status u maloj zemlji pokušaju potvrditi u inostranstvu. Jer, ma koliko da je arogantan, sveprisutan i svemoćan u Srbiji, na susretima sa Trampom ili Putinom može igrati samo ulogu pripravnika. I to ne posebno perspektivnog. Isticanje za domaću publiku uzajamnog uvažavanja, poštovanja pa čak i prijateljstva s ovim svjetskim moćnicima, izaziva isključivo transfer neprijatnosti i postiđen osmijeh. Jer, ovakav kakav je, Aleksandar Vučić predstavlja sve građane Srbije…
Što će biti dalje? Svašta. Uz jednopartijsku skupštinu, kastrirane medije, kriminaliziranu opoziciju i potpunu koncentraciju vlasti u vlastitim rukama, Vučića nitko i ništa neće spriječiti da nastavi sa sličnim rijalitijima.
