Beograd je 15. marta vidio najveći skup u istoriji. Koliko je osoba izišlo na ulice? Niko još ne zna, ali je sigurno da je taj broj višestruko veći od policijske procjene od 107 000.
Što su prvi dojmovi? Svakako – da ogroman broj građana budućnost države i svoju ličnu više ne vide pod naprednjačkim režimom Aleksandra Vučića.
Prosto, aktualna struktura vlasti je razvaljena. Srbija nema vladu, a Narodna i ogromna većina lokalnih skupština – obesmišljeni su. Prosvjeta se raspala, Univerziteti su u otvorenoj pobuni, dok javne službe – uključujući policiju i vojsku – funkcioniraju po inerciji. Protest u Beogradu jasna je manifestacija da je ovakva situacija neodrživa, čak i kratkoročno.
Aktualni predsjednik Srbije nikad nije obavljao svoju funkciju u službi nacionalnog jedinstva. Naprotiv, on je svojim djelovanjem – posebno u posljednja četiri i po i mjeseca – postao glavni generator krize, izvor sukoba i potencijalnog nasilja. To što je izbjegnuto 15. marta, treba zahvaliti isključivo studentima, nipošto šefu države i režimu. Oni su uradili sve što su mogli da isprovociraju nasilje.
Cijelo vrijeme, Vučić se ponaša inadžijski i provokatorski, gaseći vatru benzinom. Za prijelaznu ili ekspertsku vladu – jedini način prevazilaženja krize –ponavlja da je moguća samo preko njega mrtvog. Smrt mu niko ne želi. Naprotiv – građani poručuju da žele mirne promjene, odnosno, fer i poštene izbore. A oni bez tijela sa punim političkim mandatom da ih pripremi, nisu mogući. Što dalje?
Sportskim rječnikom, lopta je u Vučićevom šesnaestercu. Protest od 15. marta njegov je težak politički poraz. Može li ga prihvatiti i tako, makar i djelomično, doprinijeti spuštanju tenzija i početku izlaska iz krize?
Vučićevo obraćanje građanima najkraće opisuje riječ – indisponiranost. Ponovio je standardne uvrede i prijetnje, proglasio pobjedu nad „obojenom revolucijom“, pohvalio mirotvornost studenata o kojima „misli sve najgore“, beskrajno detaljizirao efemerne događaja sa protesta, svađao se sa objavama na društvenim mrežama….
Ništa važno nije rekao. Naprotiv, djelovao je kao čovjek bez ideja i šef partije kojem je najvažnije da ohrabri demoralizirano članstvo, pa se držao kao da ne priznaje da je realnost uveliko drugačija od onog što izgovara.
Da li je pala posljednja riječ predsjednika Srbije? Teško – na repu je događaja i nije u stanju da ih predupredi, a kamoli kreira. Njegovo obraćanje zato je bilo pokušaj saniranja štete da bi poslije vidio što će i kako će.
Dakle – dubina krize se povećava i ulazi u novu fazu. Teške gubitke režima pretrpljene 15. marta u Beogradu, Vučić i naprednjaci više ne mogu nadoknaditi.
