Apstrahirajmo političku atmosferu u Srbiji, izborne uvjete, medijsku pomračinu i ostalo, pa zamislimo sasvim prosječno stanje demokracija i parlamenatarizma. Među kandidatima za predsjednika države su Zdravko Ponoš i Aleksandar Vučić. Usporedimo ih kroz nekoliko bazičnih kategorija.
1. Lični integritet. Kada je kao Načelnik generalštaba Vojske Srbije bio suočen sa napadom na profesionalnu autonomiju, Ponoš se jasno i glasno usprotivo, potpuno svjestan da će ga to koštati postavljenja. Na drugoj strani, nije zabilježen slučaj da je Vučić pokušao izaći iz sjene šovinističkih i prostačkih ispada Vojislava Šešelja sve do druge polovine haške karijere Vojvode.
2. Kompetentnost i iskustvo. Ponoš se afirmirao u struci za koju je obrazovan u zemlji i inostranstvu napredujući redovnim putem, bez prečica i stranačkih stepenica. Tako je postigao najviše zvanje svakog profesionalnog vojnika. Kasnije, po napuštanju vojske, uspješno je obavljao diplomatske i druge poslove… A Vučić? Prvo pravo radno mjesto bivšeg dugodišnjeg generalnog sekretara Srpske radikalne stranke bila je funkcija potpredsjednika Vlade i ministra obrane.
3. Ozbiljnost i sigurnost. Javni nastupi Zdravka Ponoša svjedoče o ozbiljnosti i promišljenosti. Jasno i koncizno govori ono što zna, bez prenemaganja priznaje kada nešto ne zna. Ne glumata, niti skreće pažnju na sebe jeftinom rijaliti emotivnošću. Njegova djela su u skaldu sa riječima, ništa tu nije nepredvidivo.
Što li reći o Vučiću? Na primjer, o njegovim višesatnim televizijskim monolozima o svemu i svačemu? Ili o hiperemotivnoj šmiri? O pokretnoj traci obećanja „aviona i kamiona“ kojih se ni sam za nekoliko dana ne sjeća i, najbleže rečeno, izvrtanju sasvim provjerljivih podataka? Ali, prvenstveno, Vučić je nepredvidiv. Danas se može tvrditi jedno, sutra uraditi drugo – nikad čovjek nije načisto s njim.
4. Čista prošlost. Ponoš nije bio ratni huškač. Naprotiv, časno je obavljao svoju službu u vremenima ogromnih izazova. Ne postoje skandali ili afere koje bacaju mrlju na njegovu cjelokupnu karijeru. Također, ne mora kriti svoje izjave iz bilo kog perioda života – sada kao i onda može mirno stajati iza njih.
U slučaju Vučića sve je obrnuto. Zbog uloge u ratnohuškačoj politici, na devedesete je nametnuo amneziju. Isto i na stan dobijen tokom NATO bombardovanja. Često poriče šovinističke i brutalne izjave o ljudima date do dolaska na vlast ili ih, kada nema kud, bagatelizira kao neozbiljno mladenačko lutanje. Osim ovoga, tu je i čitav niz afera i skandala vezanih njegov način vršenja vlasti…
I da ne nabrajamo dalje. Jasno je tko je autentičan i uliva pouzdanje. Zato se u svakoj zemlji sa prosječnim stanjem demokracije i parlamenatarizma ne bi postavljalo pitanje faovorita na predsjedničkim izborima.
Čitajte dnevne vesti, analize, komentare i intervjue na www.vreme.com
