Mandatar Miloš Vučević saopćio je sastav kabineta. Javnost je zbunjena – mnogi nisu ni primijetili da Srbije gotovo šest mjeseci nema vladu. Da nema zakonskog roka, teško da bi i ovu Vučić formirao u dogledno vrijeme.
Što govore kadrovska rješenja?
Vulin se vratio kao potpredsjednik zadužen ni za što. „Srpski svet“ slavi – eto nama ćeranja sa Hrvatima, TV ratova, metenisanja pred Putinom, džihada protiv Zapada, atentata na predsjednika Srbije…Već viđeno i bajato, ali Vučiću i dalje trebaju okultne sposobnosti njegovog ličnog Raspućina.
Dr Danica Grujičić je otišla. Ona je klasičan primjer zloupotrebe priznatih stručnjaka: obećate im nešto čime će zadužiti svoju profesiju, iskoristite ih, slažete, odbacite. Novi ministar zdravlja je povratnik dr Zlatibor Lončar. Za razliku od Grujučić, ne traži ništa osim da bude ministar.
Marko „5:0“ Đurić će voditi vanjske poslove. Niko se toliko ne raduje Vučićevim pobjedama bolje od njega, niti bolje poznaje Milana Radoičića i Zvonka Veselinovića. Njegovo imenovanje neki tumače kao namigivanje Americi kao da ambasadori zastupaju politiku zemlje gdje službuju umjesto one iz koje dolaze. Ipak, ovaj bivši otporaš najdalje je dogurao svih nekadašnjih kolega.
Bata Gašić se vraća u vojsku. Time je potvrdio zlatni standard ustanovljen nakon slučaja Nebojše Stefanovića. A to je da nema drugog mandata u istom ministarstvu sile. Zamijenio ga je vječiti Ivica Dačić. On svakako nije čovjek koji može iskoristiti MUP za stvaranje frakcije unutar SNS-a, niti za podizanje lične i političke težine SPS-a.
Milica Đurđević-Stamenkovski može promijeniti nadimak iz Zavetnica u Pokajnica naplatom podzemnog rudarskog djelovanja u opoziciji slično Gordani Čomić onomad. U „kapacitetu“ ministarke za porodicu ‘ladno će nastaviti sa omiljenim temama: porodične vrijednosti, Kosovo, poštenje, nacionalna čast i slično. U doba naprednjaka, riječ ne obavezuje.
Darko Glišić je dobio javna ulaganja ne bi li i on jednom bio ministar. To je mali znak pažnje za čovjeka koji se onoliko lomio po terenu disciplinirajući naprednjačke odbore. Slično je – ali iz drugih razloga – i sa ministrom informiranja Dejanom Ristićem.
Sposobnost i znanje u naprednjačkim vladama nisu od značaja za dodjelu resora. Dokaz je imenovanje Nikole Selakovića za ministra kulture. Tko zna, možda su mu je poljoprivreda ili tehnološki razvoj izmakli za dlaku.
Selakovićev izbor zapravo je utješna nagrada, nešto malo bolje od ministara bez portfelja – Novice Tončeva, Đorđa Milićevića, Usame Zukurlića i još jednog povratnika, Nenada Popovića. Njih to veseli i dobro im dođe za posao, Vučića ne košta ništa, a biće mu i od koristi za njegov Pokret za Srbiju. Vučevićeva vlada zapravo je laboratorijski eksperiment u realizaciji tog projekta.
Na kraju rezime. Niko od novih ili starih ministara nema političku težinu, niti će kreirati bilo što važno u svom resoru. Zato valja parafrazirati Radoja Domanovića: Srbija je poznata po pametnim mladim ljudima i ministrima; prve izvozi po cijelom svijetu, a druge – nažalost – ne.
