
Komentar
Dimne bombe u Skupštini: Najava radikalizacije otpora ili odraz nemoći
U odmeravanju snaga u Narodnoj skupštini da li je sve u Srbiji normalno, ili nije, pobedu je ovog puta odnela opozicija – dimnim bombama i bakljama
Nije sve kako izgleda: ono što izgleda kao curenje mozgova je samo njihovo pranje, podmazivanje, usavršavanje i unapređenje
Poleteo je san do jedne zemlje na brdovitom Balkanu, a moglo bi i bilo gde na planeti gde je društveno samoubistvo glavna mera života, do čudne zgrade, pune mašina i motora. Stara je to zgrada, muzej nauke i tehnike, skromna ali bela, ima tu neka brižna ruka koja voli red iako nema para. U jednom uglu, skriveno, što je možda i dobro kada se shvati priča, samuje par panoa. Na njima, staro čudo.
Snoviđenski, maše sa panoa žuta robotska ruka, jedna od prvih na svetu; probija kroz belinu formula domaćeg naučnika, teorijski koncept na kome se bazira kretanje svih svetskih antropomorfnih robota; svetle slova još nekoliko primera svetskog liderstva. San nas povuče, poletimo iznad grada, iznad zemlje, iznad regiona, i vidimo prostor gde se o robotima znalo više nego skoro bilo gde na svetu u to vreme…
Ta zemlja, sanjamo, našla je najjeftiniji način za inovaciju: svoje diplomce šalje u svet, svoje oči i uši nauke i privrede pomaže da nađu mesta na prestižnim fakultetima, daje im stipendije za odlazak i za učenje. Čude se staromodni zašto im pomaže da odu, zašto ih ne zadrži, zašto ih ne okuje u lokalne okvire?! Ali ova zemlja je pametna i zna da nema zamene za svet. Zato pomaže. Ali i zato što zna i šta će da radi posle: da će ih privući da se svi oni vrate i to novo, moderno znanje donesu nazad u zemlju.
Nije sve kako izgleda: ono što izgleda kao curenje mozgova je samo njihovo pranje, podmazivanje, usavršavanje i unapređenje. Uče strane jezike. Uče strane kulture. Razumeju svet. Znaju s njime da pričaju kao sa sebi ravnim. Znaju vrhunce svoje struke, na najskupljim univerzitetima na svetu. Popnu se na vrh, odakle se sve bolje vidi: i kako brže, i kako bolje, i kako jeftinije, i kako kvalitetnije… Kako kome parirati u džungli koja se zove svetsko tržište; kako imati bolje bolnice, škole, fabrike, prevoz, vojsku i svašta drugo. Kako da svima bude bolje.
Jer ova država želi i daje im razlog da se vrate. Odliv je više nego nadoknađen prilivom. Kada osete život napolju, kada nauče svoje, kada se osete kao kod kuće i „tamo“, kada mašina eksploatacije proradi, mnogi shvate da bi im, nekako, bilo bolje kod kuće. A kuća je spremna da ih dočeka kao heroje.
Jer su to što su, čekaju ih najbolja radna mesta, svi hoće njihovo znanje; nude im se stanovi i plate, nude im se pozicije s kojih mogu da upravljaju svojim strukama: da uče druge u zemlji, da prave programe na svojim školama, da ih čine najboljima na svetu, kao i njihovi slavni preci. Da vode domaće firme u svet, ili da prave svoje, uz podršku svojih. Da su zvezde, u novinama i na televiziji. Da se o njima piše. Da se o njima uči u školama. Da su važni, jer je znanje važno, a oni ga imaju.
Ne boji se ova država što joj mozgovi odleću avionom, doleteće nazad na krilima prilike, bogatiji za sve. Poučiće nas sve, za sadašnjost, za budućnost, za stare i za mlade…
Vitlaju snovi u toplom vazduhu, ka panou na kome je robotska ruka, od njega, zamišljaju tu zemlju jednostavnih čuda, gde je društveni interes sve, gde su najbolji najvoljeniji. Lete snovi oko panoa i, u jednom trenutku, u snu udare u njega, i trgne se spavač i bunovno se okrene oko sebe i legne nazad s teškim uzdahom. Postoji taj pano i taj muzej, ali pričaju tragičnu priču o nekadašnjoj slavi.
Nije to njegova zemlja, nažalost.
Oko njega, mozgovi samo odlaze, ali se ne dočekuju. Raduju se vladari njegove zemlje što odleću: mozak glasa protiv njih, mozak se buni, mozak ne trpi poslušnost, mozak hoće promene, hoće poštovanje i poštenje, hoće stabilnost, hoće struku oko sebe, hoće zasluženu čast, ali je nema. Hoće da njime ne komanduju poltroni i tupavci; ne želi partijske, nego stvarne robote oko sebe; nove gvozdene ruke, ali u nauci, ne u vlasti. Hoće da mu decu leči neko kao on, pun znanja, besplatno. Da mu decu za svet sprema neko ko zna svet. Da mu grad gradi neko ko ga voli.
Iz njegove zemlje mozak odleće avionom, da bi ga zamenila glupost doklackana autobusom.
U njegovoj zemlji mozak nije na ceni. U njegovoj zemlji mozak je opasnost.
U odmeravanju snaga u Narodnoj skupštini da li je sve u Srbiji normalno, ili nije, pobedu je ovog puta odnela opozicija – dimnim bombama i bakljama
Građanski protesti u Srbiji nastoje da suverenu moć vrate legalnom i legitimnom nosiocu najviše vlasti: narodu. Kao da su se obreli u starom Rimu pre 2500 godina u vreme vladavine Anastasija I
Predsednik u jedva popunjenim seoskim domovima kulture najavljuje veliki skup u Beogradu. On se jedino nada da druga strana neće umeti da izvede stvar do kraja. A onda će im se svetiti
Zašto su đački zvižduci najjezivije svedočanstvo, a nazivanje studenata „srpskim ustašama“ – nisu. I zbog čega Vučić i Diodik posle „Jači smo od sudbine“ u duetu pevaju „Mir, brate, mir“ uzdajući se milost stranaca
„Češljanje“ nevladinih organizacija je obračun sa kritičarima režima. Da nije, tužilac bi prvo pokucao na vrata Ane Brnabić koja je bila udarna igla USAID-a. Ovi koje „češljaju“ su za Anu treća liga
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve