

Komentar
Petnaesti mart: Gde su svi oni ljudi?
Istorijski skup od Petnaestog marta nije bio „propuštena prilika“ nego važna stanica u borbi protiv režima. Narod je tada video koga je više, ali sada se vodi drugačija igra


Četiri su otrova luciferizacije ljudi. Jašu na našoj socio-biološkoj evoluciji i programiranju za plemensku pripadnost i reagovanje na priče
Najveće ubice u istoriji čovečanstva su obični ljudi.
Ne megalomanski i narcisoidni lideri koji ih zavode, niti mali broj psihopata i sadista koji ubija iz ličnog zadovoljstva. Obični ljudi, so zemlje, komšije, prijatelji i rodbina, monteri i šoferi, seljaci i referenti, šekspirolozi i pozorišni režiseri, sav taj „normalan svet“ je u praksi odgovoran za jame, rake, streljačke vodove i logore, silovanja i mučenja, rušenja i miniranja, svu tu gojastičku orgiju koju zovemo „rat“.
Zašto se grupa srednjeklasnih hipi štrebera u psihološkom eksperimentu na Stenfordu, po slučajnom uzorku podeljena na „zatvorenike“ i „čuvare“, za deset dana pretvori u pakao u kome ovi drugi počnu da stvarno zlostavljaju one prve? Zašto je grupa još razmaženijih globalnih milenijalaca, redóva američke vojske svežeg lica i naivnog osmeha kojima je zapalo da „čuvaju“ u američkom zatvoru Abu Graib, podivljala u nesvesne mučitelje? Zašto je komšija klao komšiju u Prijedoru?
Vekovima filozofi pokušavaju da objasne kako se običan svet pretvara u monstrume. Uprkos lepim aforizmima zgodnim za citiranje oko kafanskih astala, dopalo je kognitivnim naučnicima da to urade. Moderne kognitivne nauke su nas o našem umu naučile više u poslednjih petnaestak godina nego sva filozofija do sada.
Prof. Filip Zimbardo, kreator stenfordskog zatvorskog eksperimenta i veštak na suđenju za Abu Graib, to je delom opisao u svojoj knjizi Luciferov efekat. Nekoliko uglednih akademika je nedavno dodalo na priču ponovnom interpretacijom originalnih dokumenata iz Stenforda.
Četiri su otrova luciferizacije ljudi. Jašu na našoj socio-biološkoj evoluciji i programiranju za plemensku pripadnost i reagovanje na priče.
Prvi razlog je strah, od svojih, od svog plemena. Kada krene klanje, i psihopate – obično na položajima moći – zabalave, odbijanje da se radi isto može biti smrtna presuda. Moram da ubijam da me moji ne bi ubili. Jer, za psihopate nema razlike između „naših“ i „njihovih“. „Njihov“ si kada se ne ponašaš kao „mi“.
Drugi otrov je „normalizacija“ ponašanja, ili „društveni dokaz“, snaga ubeđivanja je u brojkama; jedna osoba je ludak, dve su tim, a pet su već pokret… Što više ih se ponaša na određeni način, posebno ako to ponašanje sponzorišu elita i mediji, sve je normalnije i sve se šire prihvata. Nijedno ponašanje nije čudno ako je masovno. Moda i trendovi rastu iz ovoga; kao i marširanje na nacističkim bakljadama i trolovanje po internetu…
Treći otrov je osećanje moralne superiornosti u odnosu na one kojima činimo zlo. Rasa, drevne osvete za drevne kivnje, vrele osvete za iste takve zločine koje „oni nama rade“, razni narativi koje „drugoga“ umanjuju, derogiraju, dehumanizuju… Lakše je ubiti „psa“, „kučku“, „štene“, „kukolj“, „zmije“, „pacove“ i „bubašvabe“, užasne, štetne, zarazne kreature, nego ljude. Moralna superiornost dušu teši da se rešavamo pošasti. Bolji svet je aseptična nirvana. Naša, naravno.
Sve ovo nije moguće bez jednog matičnog, temeljnog otrova: Priče. Velike Ideje. Transcendentalne arhiteorije koja opravdava sve u cilju svog ostvarenja. Za takvu Priču smo spremni ne samo da ubijamo, već i da poginemo. Priča nas anestetizuje za racionalno i etičko, moralno nas drogira i podiže, na njenim krilima letimo u ideološke, nacionalne i religijske rajeve, u carstva nebeska, u različite svetle i tople budućnosti. U vazduh, bukvalno. Ovi mitski narativi su naše afektivne zvezde vodilje. Sve im je podređeno, sve je opravdano jer su kosmički, jer nas pokoravaju, jer nas čine herojima ideje, brižnim čuvarima njenog napredovanja. Velika Ideja je veća od nas, veća od svih, veća od svega. Borimo se za svetu stvar, pravedni. Tako radi Priča.
Plaši me mnogo to što smo i dalje impregnirani ovim otrovima. Toče se na sve strane. Kuljaju iz medija, kontrolisanih politikom. Šikljaju na stadionima, opet, vriju po školama, ključaju po parlamentima, puše se po grafitiranim zidovima i sajmovima knjiga. Ništa nismo naučili, ništa nismo ni želeli da naučimo, ništa tu i nema da se nauči, jer Priča je svetinja, iznad svega. Sve što treba da znamo, već znamo. Generacija za generacijom slepo maršira u Priču, veliki luciferski refleks koji će možda opet okinuti, kada bude trebalo, kada bude zgodno, kada bude korisno…


Istorijski skup od Petnaestog marta nije bio „propuštena prilika“ nego važna stanica u borbi protiv režima. Narod je tada video koga je više, ali sada se vodi drugačija igra


Zbog čega Darko Glišić vreba starije osobe? Kako režim po ko zna koji put hoće da ih prevesla? Šta im Aleksandar Vučić daje desnom, a uzima levom rukom? I šta nam govori dramatično poskupljenje domova za stare


Pored sitnih kriminalaca i vucibatina za jednokratnu upotrebu postoji jedna kasta koja je na samom dnu naprednjačkog lanca ishrane. Nazovimo ih jadnici, mada njihov opis više odgovara stenicama


Srbija je i meta-stabilna i hiper-ugrožena, i ekonomski tigar i tek što nije načisto propala, njenog predsednika i svi u svetu uvažavaju i obožavaju i hoće da ga svrgnu sa vlasti. Govor protivurečnosti imao je svoju svrhu, ali se u međuvremenu izlizao


Zašto su studentu Vukašinu Đinoviću i njegovoj majci „kobre“ oduzele karte na ulazu u pozorište? Zbog čega je smenjena Jelena Mirković, direktorka srednje škole u Loznici? Šta govori naprednjačko vređanja zaposlenih iz britanske ambasade u Aranđelovcu? I da li ste i vi postali građanin drugog reda
Režimska propaganda i njene žrtve
Šta Vučić zna o masakru u kafeu Panda i ubistvu braće Bitići Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve