Krvava nedelja i posledice

Za nama su krvavi dani. Studenti i mladi ljudi saniraju fizičke povrede koje su im nanijeli brutalni policijski batinaši. One psihičke izazvane prijetnjama, ponižavanjima, privođenjima i pritvaranjima tek ih čekaju.

Vučić, Dačić, Macut, Brnabić, Vučićević, D. J. Vučićević i Žeks skupa sa Milošem Pavlovićem i ostalim ćacijima nisu i ne smiju biti budućnost Srbije. Jer što je njihov „program“?

Ništa drugo nego do da silovanjem prijete policajci poput Marka Krička koji bi si silovatelje morali hapsiti; ništa drugo do laži kojima režim, kao iz kible, sipa na građane; ništa drugo sem mučionice za Nikolinu Sinđelić i njene drugove u garaži vlade Srbije.

Destabilizator

Poput kockara koji se pokušava izvaditi iz teškog gubitka, Vučić stalno podiže ulog. Tako je izazvao krvavu nedjelju i na njoj opet pao. Demoliranje naprednjačkih prostorija iz revolta ili, djelomično, po narudžbi, u potpunosti je izbrisao policijski sadizam.

Okrvavljene djevojke i momci koji leže na ulicama pod žandarskom čizmom, zgranule su Srbiju i konačno privukle pažnju Evropske unije, doskora gluhe, slijepe i nijeme. Ako se u Briselu, Berlinu ili Parizu brinu jer ne znaju tko će doći poslije Vučića, polako im mora svitati da je s njim nemoguće nastaviti.

Njegova destabilizacija Srbije, zaprijetila je i stabilnosti regiona. Režimu koji se noktima održava na pendreku i bezakonju, malo fali da posegne za podizanjem nacionalnih tenzija, posljednjem utočištu svakog uzdrmanog autokrate, posebno recidiviste. Novi Pazar i Bački Petrovac već su osjetili probne radove.

Kamo dalje rođače

 Vučićev režim ima tri opcije.

Prva je podizanja reglera za represiju do kraja. Vlast na tom temelju ne može duže potrajati, ali bi dodatno i te kako unazadila Srbiju.

Druga opcija je nastavak mrcvarenja naroda. U tom kontekstu su i naprednjački kontramitinzi po Srbiji. Ali čak i kada Dačić broji, u pedesetak gradova 20. augusta okupilo se tridesetak hiljada Vučićevih pristalica – mahom ucijenjenih, potkupljenih ili oboje. U stvarnosti, bilo je mnogo manje. Dobar dio naprednjačkog biračkog tijela više se ne pita da li će biti penzija i plaća ako Vučić ode s vlasti, već hoće li ih primati ako ostane.

Konačno, treća opcija su vanredni parlamentarni izbori. Za čitavu zemlju najbolje bi bilo da vlast zatraži evropsku medijaciju i tako osigura da rezultate izjašnjavanja građana prihvate svi politički akteri.

Što će od svega ispasti? Znajući Vučića i njegove, oni će isprobati svaku stranputicu prije nego li krenu jednim jedinim pravim putom. Na kraju, neće imati drugog izbora. Ovako ili onako.