

Komentar
Petnaesti mart: Gde su svi oni ljudi?
Istorijski skup od Petnaestog marta nije bio „propuštena prilika“ nego važna stanica u borbi protiv režima. Narod je tada video koga je više, ali sada se vodi drugačija igra




Milo Đukanović vladao je Crnom Gorom 32 godine. Vučić bi bar toliko da mešetari Srbijom, znači još jedno 18 godina – policijskom silom, tajnim službama, paravojnim partijskim formacijama, zauzdanim pravosuđem i pobesnelim tabloidima
Pobunjeni studenti već su proglasili pobedu nad režimom Aleksandra Vučića – jednom, na nekim izborima, kada ih predsednik Srbije bude raspisao. Narod njih želi, smatraju, to jest glasaće većinski za njihovu izbornu listu kakva god da bude bila. Toliko su popularni da im ni za šta ne trebaju opozicione političke organizacije, poručuju, mogu sami do pobede.
I većina urednika, novinara, analitičara izvan režimske medijske mašinerije širi reč da je Vučiću odzvonilo. Ne može da dobije izbore, kažu i ljudi čije mišljenje cenim, društvo se pobunilo, progledalo, ohrabrilo, nema više nazad. Neće ga narod više, elaboriraju, ni onaj njegov, omađijan informerima ili potkupljen, makar ne u dovoljnoj meri. Nastupila je termalna faza režima, kažu, raspad sistema, naprednjacima se izmiče tlo pod nogama. Acu Srbina odbacili su i Evropska unija i Sjedinjene Države, prozren je i prezren, neće mu, kao do sada, pružati podršku, brane ga samo još njegovi plaćenici.
„Gotov je“, ubeđeni su i u mom krugu prijatelja i poznanika. Samo ti izbori da dođu, pa kada dunemo i vatru sunemo srušićemo Ćacilend.
Samo se meni, izgleda, javljaju zatvorske ćelije krcate optuženima za rušenje ustavnog poretka i terorizam, montirani politički procesi, specijalna policija koja noću upada u stanove onih opasnijih nepodobnih za Vučićevo zlatno doba koji nestaju u nepoznatom pravcu i to bez ikakvog značajnijeg otpora u društvu.
Kao što je društvo pustilo niz vodu nastavnike koji su se pobunili, profesore koji su pokazali zube, otpuštene tužiteljke, kao što one mase nezadovoljne Kraljevinom Ćacilend, koje Vučiću uveliko vide leđa, skrštenih ruku posmatraju završni udarac na ostatke nezavisnog pravosuđa.
Mučno mi se, svako malo, javlja slika iz decembra 2023. godine, kada zbog, na očigled svih, nedvosmisleno i dokazano pokradenih izbora u Beogradu, svoj glas na ulicama brani po nekoliko stotina ljudi.
Dobro bre, kažu mi, tad nije bilo studenata.
„Ajkula nije ajkula ako to ne može da se dokaže“, pisao je Bertold Breht u Baladi o Mekiju nožu, jednoj od nosećih numera Opere za tri groša.
U naprednjačkoj epopeji otišlo se korak dalje: bez obzira na sve dokaze, zločin nije zločin ako se ne podigne optužnica. Dovoljno je da kontrolišeš tužilaštvo i možeš da radiš šta hoćeš, a sudije i policija dođu mu kao šlag na torti.
Napad Vučićeve izvršne vlasti na Javno tužilaštvo za organizovani kriminal (JTOK) i ostatke nezavisnog pravosuđa za cilj nema samo da se zaustave istrage za počinjena krivična dela koje vode ka vrhu vlasti, već i da se osvoji sav prostor za vršenje nekažnjivih budućih krivičnih dela zarad očuvanja vlasti.
Recimo, ko tada da tuži ako se negde budu pojavili „bugarski vozovi“ i „fantomski glasači“?
Režim je pokazao da je rezistentan na miroljubive proteste, ma koliko masovni bili.
Dok studenti u tajnosti spremaju svoju listu i u javnosti vode predizbornu kampanju u sklopu koje će biti i novo sretanje na Sretenje, pred našim optimističkim pogledima korak po korak ukida se JTOK, poništavaju izbori za Visoki savet tužilaštva. Ruši se poslednja brana odbrane pravosudnog sistema, upozoravaju pravnici.
Na pozicije komandanata svih policijskih jedinica su postavljeni lojalisti, BIA i vojska su pod kontrolom, REM neutralisan, Bujketu produžen mandat, pripremaju se trojanski konji, lažna opozicija, još samo da se zakrpe rupe u pravosuđu i stavi brnjica na N1 i Novu S i sve će biti spremno za izbore . I sve to bez opipljivog otpora pobunjenog društva.
Kako će režim ubuduće reagovati na svaku iskru fizičke blokade institucija, videlo se pre koji dan na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Na pomisao masovnijih uličnih protesta ima da rade pendreci i suzavac, kao onomad u glavnom gradu Vojvodine.
To su činjenice. Zaključci na osnovu njih mogu da odu u raznim pravcima.
„Fašizam je kad noću čuješ škripu guma i pretrneš jer misliš da su došli po tebe“, govorio je čileanski pesnik Gaston Salvatore. I kada znaš da tvoje dobre komšije neće imati hrabrosti da te brane. Pa, ne ponovilo se.


Istorijski skup od Petnaestog marta nije bio „propuštena prilika“ nego važna stanica u borbi protiv režima. Narod je tada video koga je više, ali sada se vodi drugačija igra


Zbog čega Darko Glišić vreba starije osobe? Kako režim po ko zna koji put hoće da ih prevesla? Šta im Aleksandar Vučić daje desnom, a uzima levom rukom? I šta nam govori dramatično poskupljenje domova za stare


Pored sitnih kriminalaca i vucibatina za jednokratnu upotrebu postoji jedna kasta koja je na samom dnu naprednjačkog lanca ishrane. Nazovimo ih jadnici, mada njihov opis više odgovara stenicama


Srbija je i meta-stabilna i hiper-ugrožena, i ekonomski tigar i tek što nije načisto propala, njenog predsednika i svi u svetu uvažavaju i obožavaju i hoće da ga svrgnu sa vlasti. Govor protivurečnosti imao je svoju svrhu, ali se u međuvremenu izlizao


Zašto su studentu Vukašinu Đinoviću i njegovoj majci „kobre“ oduzele karte na ulazu u pozorište? Zbog čega je smenjena Jelena Mirković, direktorka srednje škole u Loznici? Šta govori naprednjačko vređanja zaposlenih iz britanske ambasade u Aranđelovcu? I da li ste i vi postali građanin drugog reda
Režimska propaganda i njene žrtve
Šta Vučić zna o masakru u kafeu Panda i ubistvu braće Bitići Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve