
Pregled nedelje
Kakvi ste to ljudi
Mladi ljudi spavali su pod oktobarskim nebom u Inđiji. Šta su za to dobili tamošnji naprednjaci? Još jedan mandat direktora škole ili javnog poduzeća? Legalizaciju divlje gradnje? Ugradnju u lokalne biznisiće
 
     Foto: AP Photo/Dmitri Lovetsky
                                                 Foto: AP Photo/Dmitri Lovetsky
                                                                                                                                Čim je počela ruska invazija na Ukrajinu direktorka državnog pozorišta Mejerhold centar u Moskvi Elena Kovalskaja je podnela ostavku. I obrazložila je jednom rečenicom, samo jednom, zato što je u njoj, u tih nekoliko reči, sadržano sve važno, a iz nje kao višak izostavljeno sve što bi huljski razvodnilo stvari: „Nemoguće je raditi za ubicu i biti plaćen od njega“
Znamo, koliko se iz fizičke udaljenosti znati može, šta rade danas ljudi u Kijevu, Harkovu, Lavovu. Znamo, onoliko koliko je to moguće, šta misle i kako se osećaju oni koji su izloženi ovom napadu visoko koncentrovane toksične mržnje i imperijalnog, lažno bratskog prezira, materijalizovanog kroz ubojito oružje.
Mene, međutim, više zanima kako ovih dana i noći izgleda i društveni i unutrašnji život ljudi u Moskvi ili Piteru, a naročito onih ljudi koji imaju javni glas i javnu vidljivost, simbolički društveni kapital, poznatost i ugled. Kako je biti uvaženi pisac ruskog jezika danas, baš danas? Kako je biti profesor neke humanistike, onaj od koga se očekuje kanda više od onog koji svira u diple? Mada ni onaj što svira u diple nije bez odgovornosti. Kako je biti novinar s kičmom u Rusiji danas, baš danas? Kako je moguće i da li je moguće zabavljati i poučavati pučanstvo dok Kijev gori? Može li danas postojati ikakva bolja i viša Rusija, a da nije uz Ukrajinu i sa Ukrajinom?
Ne govorim o onima koji su klijenti i apologeti režima i potrošači i distributeri velikoruskog otrova. Njima pomoći nema, ali od njih niko ništa ni ne očekuje. Govorim o onima drugima, o onima koji jesu današnji nastavljači velike ruske kulture – a to je kultura Tolstoja i Čehova, Rahmanjinova i Bulgakova, a ne pijanih i poludebilnih ruskih general-pukovnika ili kagebeovskih her Flikova (od kojih je onaj jedan zaposeo Kremlj, pa ne izlazi). Kako njima danas uspeva da ustanu iz postelje i pogledaju se u ogledalo?
Kako je, dakle, danas, baš danas, nositi ruski pasoš, pisati na ruskom jeziku, biti neko i nešto u Rusiji i ruskoj civilizaciji, a imati na svojim plećima sve ovo što je na njih natovario opskurni kremaljski hazjajin?
Možda je najbolje odgovor na ovo pitanje potražiti (k)od Elene Kovalskaje, direktorke državnog pozorišta Mejerhold centar u Moskvi. Tačnije, bivše direktorke: čim je počela ruska invazija na Ukrajinu, Kovalskaja je podnela ostavku. I obrazložila je jednom rečenicom, samo jednom, zato što je u njoj, u tih nekoliko reči, sadržano sve važno, a iz nje kao višak izostavljeno sve što bi huljski razvodnilo stvari: „Nemoguće je raditi za ubicu i biti plaćen od njega“.
Ne poznajem Elenu Kovalskaju, nisam upućen u njen rad, ali sam siguran da je ona famozna „ruska duša“, iza koje se vazda kriju kojekakvi mistifikatori i prodavci otrovne magle, spasena ovim i ovakvim činom, a ne otvorenim ili bedno prikrivenim metanisanjima tiraninu i ubici. Time se ruska kultura i ruska duša vraćaju svojem humanističkom izvorištu. Tiranin i ubica i svi njegovi ostaju na drugoj obali.
A nas ovde, ako nismo oboleli od samoizazvane amnezije, čin Kovalskaje može i mora podsetiti na ostavku profesorke Mirjane Miočinović, koja 1991. nije htela da ovdašnjem ubici, za šaku dinara, pruža legitimitet i privid normalnosti dok gore Vukovar i Dubrovnik.
Da li je time zaustavila rat? Nije. Ali je povukla demarkacionu liniju koja se više nije mogla preći. Na toj strani, sa profesorkom, našla se ona Srbija koja je, makar i uz nos većinskom raspoloženju trenutka, nadživela bankrot i samoubistvo vlastite otadžbine, i vlastite duše. To možda nije mnogo, ali tužna istina naše nemoći, tadašnje ovde i sadašnje tamo, je da je sve drugo što je u opticaju još manje od toga.
Čitajte dnevne vesti, analize, komentare i intervjue na www.vreme.com

Mladi ljudi spavali su pod oktobarskim nebom u Inđiji. Šta su za to dobili tamošnji naprednjaci? Još jedan mandat direktora škole ili javnog poduzeća? Legalizaciju divlje gradnje? Ugradnju u lokalne biznisiće

Sutdenti su stigli u Inđiju. Dočekao ih je veliki broj meštana. Naprednjačka gradska vlast zatvorila je sve veće prostore. Zato će jedan broj studenata morati da spava na otvorenom

Odluka Beogradskog sajma da kazni izdavače koji će 1. novembra zatvoriti štandove najnovija je bruka i urušavanje ugleda Sajma knjiga. Režimsko gaženje institucija kulture se nastavlja

Kolona duga više od kilometra, u kojoj su mahom studenti, prošla je danas Bulevarom Nikole Tesle u Zemunu

„Vreme“, i po cenu sopstvene štete, ostaje verno idealima zbog kojih je osnovano, kaže direktor „Vremena“ Stevan Ristić. Povodom 35. rođendana, pričali smo o finansijskom gušenju medija i budućnosti
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve