Da narodu bude jasno: Strepite li kada se predsednik dohvati mikrofona

Što je predsjednik Srbije želio postići obraćanjem javnosti 29. juna? Ni poslije dva dana nije jasno.

Da li je to bio napad panike pošto je najavio da Srbe na Kosovu već 1. oktobra čeka „druga Oluja“? Ili je, možda, riječ o skretanje pažnje sa inflacije i drugih problema u zemlji? Radi li se o rijaliti izlivu hiperemotivnosti kojim pokušava maskirati neuspjeh vlastite politike na Kosovu?

Izvjesno je samo da Srbija snosi posljedice kao jedina evropska zemlja koja nije zavela sankcije Rusiji. Više puta su režimske perjanice tvrdile da im je podrška  Kremlja ključna zbog Kosova. Sada se pokazalo da ona i nije baš nešto na što bi Beograd mogao računati – ako je ikad i mogao.

Odluke Prištine o preregistraciji vozila sa oznakama Srbije i zamjeni njenih ličnih karata na graničnim prijelazima privremenim dozvolama za ulazak na Kosovo, svakako nije stolica u Ujedinjenim nacijama. Jeste međutim dobar pokazatelj da kosovski premijer Albin Kurti u budućnosti može računati na još veću podršku zapadnih zemalja. Njemački kancelar Olaf Šolc to je kristalno jasno rekao u sred Beograda.

Ovaj raspad Vučićeve politike sjedenja na dvije stolice i čekanja, ogolio je i činjenicu da nije državnik. Zavisan od rejtinga, jednostavno ne može da donosi suštinske odluke ako dovode u pitanje njegovu popularnost. Više nego išta drugo, to je ključ razumijevanja odnosa trenutnog Beograda spram Moskve. Također i prozivanja Zapada za „bahatost“ i molbe „da poštuju prava onih koje su već ubijali.“

Ovo posljednje svakako dobro zvuči u naprednjačkom biračkom tijelu, ali i otvara pitanje međunarodnog položaja Beograda. Vučić je naglasio da Srbija neće poduzimati nikakve vojne akcije i najavio „trezven i ubitačan odgovor“. Naravno, kroz nastavak kampanje povlačenja priznanja Kosova.

Kakav može biti njen efekt? Ne mnogo velik za Kosovo, ali prilično značajan za Srbiju: em će sa jedne strane evropski put za nju biti još neprohodniji, em sa druge postaje pion u odmjeravanju Zapada sa Rusijom i Kinom. Sve ovo skupa i te kako miriše na devedesete godine prošlog stoljeća.

Srbija svakako ima što da kaže u rješavanju kosovskog problema i brojni njeni interesi tu moraju biti priznati i zaštićeni. Ali da bi do toga došla, prethodno mora resetirati dosadašnju politiku. Kako prema Rusiji i Evropskoj uniji, tako i kad su u pitanju region i sama zemlja.

Čitajte dnevne vesti, analize, komentare i intervjue na www.vreme.com