

Pregled nedelje
Šta je osvetlio plamen Jaćimovićevog autobusa
Kako se na vatri podmetnute paljevine ocrtala mafijaška priroda vlasti? I zbog čega ne prestaje režimska odmazda nad Milomirom Jaćimovićem




Da li iko veruje, osim možda Vučića, da bi čistka tužilaca i sudija uspela? Da li on zaista veruje da može da pronađe dovoljan broj Bokana, jer, ako ćemo pravo, Bokan je ipak biser među biserima
Istisnutu pastu za zube, na primer, ne možemo vratiti u tubu. Ne ide. Ne može se ni od riblje čorbe napraviti akvarijum, iako se, kako reče Đinđić, od akvarijuma može napraviti riblja čorba. Ne mogu se u život vratiti ni ljudi koje je, zbog korupcije i nesposobnosti Vučićevog režima, ubila betonska nadstrešnica novosadske Železničke stanice. Niti se Vučićev režim može vratiti na staro. To su procesi nepovratni.
Ovih je dana dosta pažnje posvećeno jednoj od Vučićevih mahnitih izjava kako će (sigurno) biti smena u tužilaštvu i sudovima. Veruje, čovek, da će na taj način preuzeti kontrolu nad situacijom i vratiti pastu u tubu. Na to je nekoliko posmatrača zavapilo da, eto, hrlimo u otvorenu diktaturu.
Hm. Otvorenu diktaturu? A da šta je ovo u čemu živimo? Prikrivena diktatura? Kako se zove vladavina jednog čoveka koji, odavno već, ne poštuje zakone i institucije sopstvene zemlje, koji je ukinuo slobodan javni prostor i koji vlada uz pomoć batinaša i policije? Diktatura, n’est-ce pas? Otvorena, n’est-ce pas?
Ni Hitler nije sebe zvao diktatorom: on je bio Vođa. Nije sebe diktatorom zvao ni drug Koba. I on je bio veliki Vođa. Ni generalisimus Franko. On je bio Kaudiljo. Dakle opet vođa. I sve su to bile otvorene diktature. Kao što je to i Vučićeva.
Uzdizanje pognutih glava
Otud je sasvim logično obrušavanje na tužioce i sudije koji ne iskazuju očekivanu meru ljubavi, oduševljenja i odanosti vrhovnom biću. Ali hajde da zamislimo šta će se dogoditi ako se zaista upusti u čistku?
Ne može se sporiti da se određeni broj tužilaca i sudija u svemu ovome nije poneo slavno. Vrh se tužilaštva, naravno, proslavio. Godinama se proslavlja, zapravo. Ti ljudi su se – da ne bude zabune – odmetnuli od pravde i ideje prava. Ali ne samo što ovo danas nije isto što je bilo pre devet meseci, nego je broj od zakona odmetnutih, ipak, u debeloj manjini u odnosu na ćutljivu većinu koja, ipak, svoj posao obavlja koliko-toliko korektno.
Zamislimo, dakle, da krenu masovne čistke. Da li iko veruje, osim možda Vučića, da bi to uspelo? Da li on zaista može da pronađe dovoljan broj Bokana, jer, ako ćemo pravo, Bokan je ipak biser među biserima? Između Bokana i dna civilizacije nema više ničeg. I sad vrhovno biće treba da stvori nekoliko stotina tužilaca i sudija Bokanu nalik. Odakle?
Nije da nije pokušavao da ih odneguje, ali negde je, biće, pogrešio. Da li bi većina tužilaca i sudija, koja jeste ćutala – kao i svi mi, uostalom – ali nije postupala nečasno, nastavila da povija glavu i da krotko gleda kako im se približava giljotina? Dovoljno je pokazatelja da bismo se usudili reći kako ne bi. Govorimo o ljudima koji su život posvetili pravdi, a sada im se jedna mahnita osoba direktno uneređuje u živote.
Sve i da, poput potpisnika ovih redova, o ljudima kao vrsti imamo izrazito nisko mišljenje, dođe vreme kada se ta nepouzdana bića ipak (s mukom) usprave. E pa to se, ma koliko delovalo nadrealno, upravo događa.
Uzavrela solidarnost
Pogledajmo samo Valjevo. Vučićevi kriminalci polupali su izloge vlasniku kafea koji ne obožava vrhovno biće. I šta se dogodilo? Valjevci mirno čekaju, celog dana, po čitav sat kako bi popili kafu baš u tom kafeu i ostavili bakšiš pet puta veći od cene same kafe. A to je pre devet meseci bilo nezamislivo.
Kao što je bilo nezamislivo da za tri dana obnovimo vozni park čoveku kojem su Vučićevi kriminalci uništili autobuse. Jer pre devet meseci verovali smo, onako ubijeni u pojam, da su solidarnost i političko udruživanje pobegli iz ove zemlje. A onda su se studenti digli. I sve se promenilo.
Građani se uče solidarnosti. A tužioci i sudije pre svega su građani.
Da li su ovo dovoljni dokazi o nepovratnosti Vučićevog pada?
Zapravo jesu, jer ne govorimo ovde o jednom danu i tri događaja, već o devet meseci i desetinama hiljada malih događaja. Uostalom, za dva meseca struja će poskupeti, s poskupljenjem struje poskupeće – ovo se ne može reći nežnije – sve.
Od septembra će ponovo početi da raste masa ljudi na ulicama, ponovo će se studenti i građani razmileti po zemlji Srbiji, ponovo će nas biti pola miliona na Slaviji i okolini, a da predsednik svih građana, doslovno, nema šta da ponudi. Jer Expo (šta je, kog đavola, Expo?) više nije njegov izlaz, već strahoviti teg koji ga nezaustavljivo vuče na dole. Ostalo mu je, dok se survava, još samo da maše rukama, s nadom da će, u međuvremenu, naučiti da leti.


Kako se na vatri podmetnute paljevine ocrtala mafijaška priroda vlasti? I zbog čega ne prestaje režimska odmazda nad Milomirom Jaćimovićem


Pobeda Tise Petera Mađara prevazilazi granice malene Mađarske. Ona se preliva i na susednu Srbiju kao noćna mora za Aleksandra Vučića i motivacija za sve one koji žele da mu vide leđa


Raspiše li Vučić izbore za leto, studentski pokret i zborovi moraju biti spremni. Iskustva stečena u Kuli, Sevojnu ili Aranđelovcu su dragocena, ali ne i dovoljna. Današnji mali propusti, već sutra mogu biti fatalni. U pitanju je budućnost Srbije


Upisivanje Brenta Sadlera kao direktora medija Junajted grupe je pretposlednji korak u puzajućem davljenju kritičkih medija. Vlast to neće spasiti, ali je barem publika dobila važnu lekciju


Zašto režim nastoji da razvali Univerzitet u Beogradu? Koga i čega se boji? I kakve veze s tim ima poziv na politički dijalog?
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve